Manastir Praskvica nalazi se iznad Svetog Stefana u Paštrovićima. Manastirski kompleks sastoji se iz dvije crkve i manastirskih konaka. Osnivanje manastira vezuje se sa 1050. godinom. Bio je duhovni i politički centar Paštrovića. Rješenje o stavljanju pod zaštitu kao nacionalno kulturno dobro donijeto je 1957.
Glavna manastirska crkva posvećena Sv. Nikoli izgrađena je 1413. godine. Naime godine 1413, Balša III je sa paštrovskim uglednicima podigao Crkvu Sv. Nikole. Originalna Balšina povelja o podizanju Crkve nije sačuvana, ali je sačuvan njen prevod na italijanski jezik iz 1439. godine i jedan prepis iz 1728. godine, u kojem se kaže da je Crkvu podigao Balša III sa vlastelom.
Stradao je od Francuza početkom 19. vijeka u znak odmazde za bunt Paštrovića prema Napoleonovoj upravi. Tom prilikom propao je veći dio pokretnog fonda manastira kao i arhiva.
Crkva Sv. Nikole je jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom, oktogonalnim tamburom i zvonikom na preslicu sa tri okna. Crkva je sagrađena 1847. na mjestu mnogo manje iz vremena Balše III. Jedan dio te starije crkve ušao je u sklop sadašnje sa sačuvanim freskama za koje se pretpostavlja da su sa kraja XVI vijeka. Ikonostas je rad Nikole Aspiotija iz 1864. godine.
Druga manastirska crkva posvećena je Sv. Trojici. Izgrađena je u XVII vijeku. To je jednobrodna građevina sa polukružnom apsidom i zvonikom na preslicu.
Crkva je živopisana 1680. godine kako se čita na natpisu iznad vrata. Rad je majstora Radula i njegovog pomoćnika Dimitrija daskala. Ikonostas je rad Dimitrija Daskala koji je prenesen iz Crkve Sv. Nikole.
U zemljotresu iz 1979. godine, Manastir je bio razrušen, naročito Crkva Sv. Trojice, koja je teško oštećena. U priprati se srušio svod, a stariji dio građevine sa freskama pretrpio je drastična oštećenja. Osamdesetih godina prošlog vijeka, izvedeni su opsežni sanacioni radovi, i tom prilikom je kompleks dobio današnji izgled.
Zahvaljujući tadašnjem nesebičnom ulaganju u zaštitu i saniranje crnogorske kulturne baštine ovaj manastir je i danas u relativno dobrom stanju. Što zbog protoka vremena što zbog neadekvatnog odnosa prema freskama, one bi predstavljale prioritet u budućim radovima na ovom kulturnom dobru.
Kao i svi drugi manastiri i ovaj je prolazio kroz različite faze kojim se nerijetko ugrožavao njegov integritet. Možda se najdrastičniji primjer toga ugrožavanja desio ne u skorijoj poplavi prepravljanja crkava od strane SPC već između dva rata.
Naime iako se manastirsko imanje pružalo sve do mora i na njemu je, između dva svjetska rata, podignut dvorac Miločer za potrebe kraljevske porodice Karađorđević, nikad crnogorska javnost nije čula da je ovim činom SPC bila „ugrožena“ i da su joj milenijumska prava bila povrijeđena. Danas to ne bi moglo proći bez litija i zaštite svetinja.
