Proteklih dana Podgorica je imala prilike da čuje i vidi neka od značajnijih imena književnosti ne samo regiona nego i šire posmatrano. Pored američke spisateljice Tes Galager, koja je već drugi put gost u glavnom gradu, o svom radu, djelima i još mnogo čemu govorio je Klaudio Magris. Jedan od najznačajnijih italijanskih pisaca, prevodilaca i esejista na prelazu između dva vijeka, govorio je istovremeno kosmopolitski i lično o pričama koje je spoznao i pretvorio ih u remek-djela; prevedena ili svoja. Centar njegovog interesovanja i istraživanja uglavnom je vezan za Srednju Evropu, za centralni i jugoistočni dio Starog kontinenta.
- U „Dunavu“, „Mikrokozmikama“, „Naslijepo“ i drugim knjigama bavio sam se civilizacijom Srednje Evrope, tim izvorima u kojima su se brojne različite kulture miješale, sudarale, ponovo nastajale, utapale, mrzeći i voleći jedni druge. Bavio sam se tom ogromnom kulturom za koju stalno ponavljam da bi, vjerovatno, jedina izdržala neku generalnu probu kraja svijeta i oskudnog života, jer bi opstala književnost tog prostora koji dokazuje da je život moguć bez obzira, uprkos, protiv i nakon svega.
Literatura protiv globalizacije: Koliko god globalizacija uzimala maha, Magrisa raduje što i dalje postoje specifičnosti pojedinih država, regija, prostora, koje nerijetko nije lako opisati.
- Kada bih vas pitao o sličnosti ljudi koji žive u Podgorici, iako odlično znate koje su, bilo bi vam teško da ih opišete. Jer, pored toga što dijelite neke stvari, poput jezika, u stvarnosti je riječ o svim razlikama koje čine svakodnevni život, odnose između pojedinca i porodice, društva, države, način na koji se sve to doživljava. Konačno, trebalo bi opisati i sve ono što čini svakodnevni život, od gestikulacije i boje glasa, do odnosa prema drugima – kaže profesor dva italijanska i mnogih evropskih univerziteta za Portal Analitika i dodaje:
- Literatura ima upravo tu nesvjesnu funkciju da shvatimo kakva je atmosfera, svakodnevni život, koje inače teško objašnjavamo. Pišući, mi autori prenosimo sve što naše likove okružuje i tako se može shvatiti kakav je život u nekom gradu o kome govorimo. Te sličnosti, i još više – razlike jednako se prenose sa male na veliku skalu: dakle od stanovnika istog grada, države, pa do sličnosti koje prelaze sve granice – lingvističke, državne – konstatuje Magris, koji je kroz svoj roman „Dunav“ prikazao sliv ove evropske rijeke i sve što ona nosi od izvora do ušća.
„Dunav“ Danila Kiša: Za to djelo, kaže Magris, u mnogome je zaslužan Danilo Kiš. Susret i priča o njegovom životnom putu bila je pokretač da italijanski autor u roman uobliči ono što je do tada decnijama izučavao.- Danilo Kiš je, na neki način, započeo moje putovanje Dunavom. I to zahvaljujući meni nezaboravnoj večeri u Parizu, kada je Kiš govorio o Dunavu, ali i mnogih večeri kada me je moja dunavska pasija nosila njegovim putem. Sjećam se da je Danilo otvorio knjigu iz koje je nešto htio da pročita i da je taj dio imao naslov „Subotica ili istinita pjesma o laži“. Pitao sam ga kako to „o laži“, a nakon njegovog objašnjenja shvatio sam da, na fascinantan naičin kako je Kiš to prikazao, Subotica to zaista može biti. Govorio je o još mnogim stvarima koje su postale dio priča ove i knjige „Naslijepo“, koja je nastala 2005. godine.
Upravo to ostvarenje na još jedan, ali tragičan način vezuje Magrisovu Evropu i Crnu Goru. Ova, za Magrisa, najkompleksnija knjiga, u kojoj se nalazi pomalo iz svakog prethodnog romana.
- Bavio sam se možda više svijetom nego onim što se dešava samo na sceni naše intime. „Naslijepo“ je upravo priča o jednom strašnom, potresnom događaju i herojskim sudbinama onih koji su se našli u pogrešno vrijeme na pogrešnoj strani, koji su preživjeli pakao Golog otoka u ime Staljina, koji bi, da je pobijedio, čitav svijet pretvorio u jedan ogroman, najgori mogući gulag. To je priča na kojoj sam radio godinama i postala je, na neki način, metafora velikih nada, obećanja, očaja savremene istorije – objašnjava Magris.
Živjeti život megalomana: Iako, poput nekih kritičara, ne smatra to djelo „kvaziromanom“, „jer mješavina upravo odgovara onome što je život danas“, u toj nesavršenosti književne forme Magris nalazi još jednu vezu sa Kišem:
- Znamo kako izgleda sve oko nas i da je sve izmiješano, nečisto kao što je to bio slučaj upravo sa Danilom i njegovim pjesmama. Rođen je u takvom okruženju i htio je da ispriča mnogo priča, o prijateljima, o sebi. No, on je čovjek koji je imao i izgubio svoju vjeru u politiku, u komunizam čijoj je ideologiji pripadao – sumira svoje sjećanje na Kiša i dodaje:
- Smatram da je pad utopističkih ideologija, koje su smatrale da imaju rješenje za savršen svijet, oslobađajuća samo ako se nastavilo sa traženjem novih rješenja da svijet postane bolji. Ibzen je rekao: „Težim da živim, da živim pravi život i život megalomana“. Naravno, Ibzen je znao da treba biti megaloman, da treba živjeti na taj način. Ali nekada je teško živjeti onaj pravi, autentični život, pa se možemo samo truditi da bude što manje lažan i da budemo što bliži toj autentičnosti. Jer, ko za tim ne traga, ne može ni cijeniti život. Ali, ko teži da bude svemoćan i prepusti se nekim opasnim strastima, a pritom se zavarava da živi autentičan život, postaje taj zatočenik vlastitog lažnog života. I tu priča o srednjoj Evropi i granicama mnogo pomaže – zaključuje Magris, pisac čije su priče kompleksne poput sudbine grada u kome je rođen i gdje i danas živi – Trsta.
Kristina Jerkov
