U okviru međunarodnog festivala KotorArt prethodnih dana održan je književni program Pjaca od knjige, koji je u drugom izdanju, pod nazivom „Kao žena nemam domovinu“, bio posvećen post-jugoslovenskom ženskom antiratnom pisanju.
Kako su kazali iz direkcije KotorArta, povod za ovakav koncept razgovora jeste obilježavanje osamdesetogodišnjice od završetka Drugog svjetskog rata, ali i trideset godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, kojim je okončan veći dio sukoba u tzv. jugoslovenskim ratovima, te činjenica da se obje pomenute godišnjice odvijaju u prilično sumornoj i pesimističnoj atmosferi.
Kako u većem dijelu svijeta, tako i na Balkanu, bujaju različite manifestacije (neo)fašizma; a u državama nastalim nakon brutalno nasilnog raspada Jugoslavije, ovaj rat kao da odbija da se okonča.
Na razgovoru naslovljenom „Prisjećanja su rasuta kao krhotine stakla...i u tom kovitlacu sve se opet odvijalo ispočetka“ moderatorka i ko-urednica programa, filološkinja Jasmina Bajo prve večeri razgovarala je sa književnicom Tanjom Stupar Trifunović i književnom kritičarkom Milenom Đorđijević.
U fokus razgovora bili su romani Stupar Trifunović „Duž oštrog noža leti ptica“ i „Sezona berbe“ autorke Magdalene Blažević, kojima je zajednička tačka prelamanje lična i istorijska trauma kroz vizuru ženskog odnosa prema ratu koji je intimniji i empatičniji od dominantnih herojskih narativa o ratu koji preovlađuju u patrijahalnim i tradicionalnim kulturama.
“Književne reprezentacije rata jedan su od oblika diskursa kojim se gradi osnova budućeg kulturnog pamćenja, a izabrani romani ruše dominantne patrijarhalne i nacionalističke narative i donose humanističku, transnacionalnu antiratnu priču. Književnost može biti i forma otpora, u smislu moralnog svjedočenja i vraćanja glasa ženama i ostalim marginalizovanim grupama, koje zvanična istorija zaboravlja. Stil oba romana, koji karakteriše fragmentarnost i izražena liričnost izraza, gradi snažnu, hrabru, iskrenu i neposrednu priču. Moderna ratna proza suočena je sa dvostrukim izazovom: da predstavi stvarne užase rata i, istovremeno, istakne njegovu apsurdnost. Rat ne proizvodi nikakva herojska djela, i bilo kakav demagoški mit o žrtvovanju zarad „višeg“ cilja, ne može pridati smisao apsurdnosti ratnih razaranja”, istakla je Bajo.
Tanja Stupar Trifunović je istakla da je „uloga književnosti da preispituje zvanične, dominantne narative, da sumnja i istražuje šta se sve zaista dešavalo sa čovjekom unutar nekog društveno-političkog diskursa, naročito ratnog.
Narativi vladajućih elita, posredovani medijima dominantni su, ali književnost je tu da utvrđuje intimne istine, šta se zaista dešavalo s ljudima i u njima, dok su nam „servirane“ zvanične naracije.
Tako dobijamo drugačiju perspektivu, potpuniju sliku, naličje i stvaran tok događaja.“ Doživljaj apsurdnosti rata ove književnice uveliko potiče i iz vlastitog iskustva, koji je proživjela kao dijete.
Autorka je govorila i o sopstvenom stvaralačkom procesu, koji je jednim djelom isplaniran, dok je drugim vođen intuitivno, na način koji je neprepričljiv, jer podrazumijeva unutrašnje lutanje kroz nesvjesno i nataložena sjećanja.
„Nema smisla pričati samo ličnu priču o ratu, ili dati još jednu priču o ratu ako nas ona neće voditi ili pomjeriti ka nekom katarzičkom doživljaju i suočavanju sa tim“, zaključila je ona.
Milena Đorđijević, osvrćući se na oba romana, naročito je istakla temu seksualnosti, kao važnu ne samo za razobličavanje najperfidnijih aspekata patrijarhalne kulture i njenih predstavnika, nosilaca moći i sile, već i ogoljenog lica samoga rata koji je devedesetih godina prošlog vijeka zadesio junakinje romana, djevojčice na pragu adolescencije.
Sljedeće večeri, na razgovoru naslovljenom „Moj rat je bolji od tvog rata“, o romanima književnice i teoretičarke Nataše Nelević „Mali roman o blatu“ i književnice Mirjane Drljević „Niko nije zaboravljen i ničega se ne sećamo“, sa autorkama je razgovarala urednica programa, filološkinja Maja Mrđenović.
Mrđenović je romane analizirala posmatrajući ih kroz idejne okvire kolektivnog i ličnog sjećanja, svjedočenja kao direktnog i indirektnog upisa traumatskog iskustva u tekst, književnosti kao suočavanja, odnosno svojevrsnog angažmana, te feminističkog antifašizma kao potencijalnog antifašizma budućnosti.
Ona je konstatovala da se junakinje i naratorke oba romana iz današnjeg vremena osvrću na bližu i dalju prošlost. Riječ je o periodu od završetka Drugog svjetskog rata, preko života u socijalizmu i akcentovanja jugoslovenskih ratova devedesetih godina prošlog vijeka, pa do perioda „vječite“ tranzicije. Junakinje u ratu, za razliku od junakinja prethodna dva romana, nisu izgubile svoj dom, ali je višedecenijski izvitoperena svakodnevica učinila da se nešto što je za njih nekada bilo prisan i poznat svijet ispuni enigmatičnim, oniričkim naprslinama.
Nataša Nelević govorila je o tome da istorija jugoslovenskog socijalizma jasno svjedoči o ograničenjima modernističkog mita o progresu.
„Možda ni u jednom književnom djelu iz doba jugoslovenskog socijalizma taj narativ o progresu nije tako teatralno, nadahnuto i eksplicitno predstavljen kao u Krležinoj bilješci sa izleta na omladinsku radnu akciju izgradnje pruge Brčko-Banovići 1946. godine. Ovdje vidimo silinu toga modernističkog povjerenja u moć nauke i ljudske racionalnosti. Devedesetih smo, međutim, vidjeli i kako se taj mit o progresu demistifikuje u moru ljudske krvi i patnje“, rekla je Nelević, osvrćući se na temu društvenog poricanja, prelomljenu kroz lik Krleže u romanu.
Mirjana Drljević osvrnula se na naslov svog romana, u kome je sadržan začudni paradoks, u kome se ogledaju posljedice poricanja u postjugoslovenskom društvu, u kome dominira društveno-politički manir zaborava i poricanja sopstvene sramotne prošlosti.
U srži njenog djela nalaze se traume: rijeđe kao očigledne „rane u svijesti“, koje nastaju zbog izloženosti jednom ili nizu izuzetnih traumatičnih događaja, a više kao granični slučajevi pojedinaca koji u ratu nisu direktno učestvovali, ali su bili kontinuirano izloženi atmosferi opšteg nasilja, te posredno traumatizovani kroz iskustva bliskih osoba i posredstvom medija. Ove traume se, uveliko zahvaljujući zvaničnoj i dominantnoj društveno-političkoj kulturi poricanja (svojevrsnog međuprostora između znanja i neznanja) sopstvenih nedjela i atmosferi nesuočavanja sa istima, šire poput radioaktivnih čestica.
Potisnute u mračne ambise nesvjesnog, ove otrovne čestice zaražavaju i one na udaljenim mjestima i naredne generacije. Ona je naglasila da je tema roditeljstva, između ostalog i tema nasljeđa, te da je važno da se pitamo šta smo mlađim generacijama rekli, i šta prećutali i kakvu sliku svijeta im ostavljamo.
Književnica se složila sa sagovornicom da narativ može da bude najkraći put do istine, te da je upotreba riječi „pobuna“ sasvim opravdana.
“Romani o kojima je bilo riječi na ovogodišnjoj Pjaci od knjige, i kroz koje je diskutovano o nekim društveno veoma važnim temama i fenomenima, nesumnjivo predstavljaju književno suočavanje koje je etično i djelatno. Iako ne pretenduju na radikalnu izmjenu društvene stvarnosti, ova djela postaju nemirna savjest društva koja se kontekstualnim nepravdama, uključujući poricanje i ravnodušnost prema stradanju i patnji drugih, nedvosmisleno suprostavlja. Naratorke sva četiri romana možda jesu nemoćne da direktno intervenišu, ali podsjećaju počinioce da postoje aktivni posmatrači, da nisu svi u dosluhu i da će njihovo poricanje biti osporeno”, zaključuje Mrđenović.
