Monodrama „Virdžina“, po tekstu Dušana Jankovića, u režiji i izvođenju crnogorske glumice Marte Ćeranić, premijerno je izvedena u Beogradskom dramskom pozorištu 4. decembra kao dio regionalnog RUTA festivala.
U razgovoru za Analitiku, Ćeranić govori o radu na monodrami, ličnim impulsima koji su je doveli do ove priče, ali i o ženskom identitetu u balkanskim društvima.
„Virdžina“ je, kaže, njena prva monodrami koja je, po njenom shvatanju, najteža forma u pozorištu jer je tokom trajanja predstave glumac sam i može se osloniti isključivo na sebe.
„Dramaturgijom se bavio pisac komada Dušan Janković, koji je svoj dio posla uradio savršeno. Smatram da je tekst savršen. Jeste pisan meni i za mene, ali ja nikada ne bih umjela ovako da ga napišem, kao što je to učinio pisac“, kaže Ćeranić.
Tekst koji je morao da sazri
Tekst je, pojašnjava, napisan 2023, a odigralaga je tek sada jer joj je, kaže, trebalo vremena da priča u njoj sazri i da iznutra osjeti da to može.
„Proces je bio dug, ali temeljan i zaista mislim da smo uradili odličan posao. Što se tiče samog lika Virdžine, gradila sam ga apsolutno iznutra i nisam koristila ništa od pomagala koja su u pozorištu potpuno legitimna. To znači da nema maske, nema šminke, perike i zaista ne igram muškarca nego Virdžinu“, ističe Ćeranić.
Muziku za predstavu je komponovala crnogorska violinistkinja Verica Čuljković po motivima pjesme „Tekla voda na valove“, a pjesmu izvodi sopranistkinja i studentkinja treće godine glume Lana Asija Dabović. Ćeranić naglašava da su njih dvije predstavi dale posebnu atmosferu te da joj je bilo neizmjerno zadovoljstvo i čast da radi sa njima.
Lično iskustvo polazna tačka priče
Na pitanje šta je u njoj pokrenulo potrebu da upravo ovu temu ispriča pozorišnim jezikom, glumica ističe sopstveno iskustvo kao treće ćerke u porodici, one koja je došla dok se čekao sin.
„Roditelji su očekivali dječaka i namjenili mu ime Martin po mom đedu. Međutim, stigla sam ja! I bi Marta. Sama priča nije usko povezana sa mnom, a opet jeste jer me se tiče i u nekim momentima se prepoznam. Virdžina nije samo djevojčica obučena u dječaka, to je svaka naša potreba i želja, talenat, interesovanje, htjenje, pa zašto da ne i seksualna orijentacija - mada se u predstavi ne bavimo tim pitanjem - obučena i maskirana u nešto drugo, samo da bi zadovoljili tuđe potrebe i očekivanja. A ako polazimo, a ja polazim, od toga da očekivanje najčešće jeste neprijatelj iskustva, onda je zaista mnogo bolje da se dogovorimo sami sa sobom i hrabro budemo to što stvarno jesmo i stvarno želimo“, priča Marta.
Očekivanja koja guše identitet
U najavi predstave, glumica je stalno naglašavala snagu i nepokolebljivost ženskog djeteta.
U predstavi je društveni razvoj od društvene nametnutosti do ličnog identiteta i samoprihvatanja, kaže, prikazala tako da se jasno vidi da to što lik jeste, a od čega je silom prilika morao da pobjegne ili uporno bježi, kad-tad mora da ga stigne.
„Na ovaj ili onaj način to iz nas izađe. Često i loše po nas same. Znam puno ljudi koji tokom života nisu imali hrabrosti da stanu iza onoga što jesu i nerijetko to kulminira ogromnim nezadovoljstvom, frustracijom opasnom po sebe i po okolinu, dubokim i teškim depresijama itd. E ja sam za to da nam je svima zapravo i lakše i “jeftinije” da budemo ono što želimo i da izbjegnemo katastrofalne posljedice i po sebe i po okolinu i po cijelo jedno društvo, narod, naciju… planetu. Jer ovo jeste i priča o tome, samo prikazana na mikro nivou, a zapravo cjeli nečiji svijet i život“, naglašava ona.
Zašto je „Virdžina“ danas bolno aktuelna
Prema njenim riječima, aktuelnost Virdžine u današnjem vremenu, posebno u balkanskim društvima sa i dalje dominantnim tradicionalnim obrascima, ogleda se prije svega u statističkim podacima od prije nekoliko godina kada smo imali ogroman broj selektivnih abortusa, odnosno prekida trudnoće zbog toga što je plod ženskog pola.
„Mislim da i same žene vrlo aktivno učestvujemo u svim ovim diskriminacijama, na svakodnevnom nivou. Počevši od naizgled raznih sitnica“, ističe Ćeranić.
Premijera u Beogradu i emotivne reakcije publike
Izabrala je, kaže, Beograd kao mjesto premijere jer je studirala u tom gradu u klasi profesora Predraga Ejdusa i jer su njeni prvi poslovni angažmani bili upravo tamo.
„Na stranu što u Crnoj Gori vlada nepisano pravilo da ništa nije dovoljno dobro dok ne dođe iz Beograda - to nije bio razlog , ali jesu moji najbliži prijatelji koji su me bezrezervno podržali i splet okolnosti. Dobila sam priliku da premijera bude u okviru festivala RUTA u Beogradskom dramskom pozorištu, a to je odlična prilika i glupo bi je bilo propustiti. Tako da, obrni – okreni, kao prava Crnogorka krenula sam iz Beograda. Reakcije su bile baš onakve kakve i treba da budu – emotivne“, priča glumica svoje impresije sa premijere.
Podgorička publika biće u prilici da pogleda predstavu 22. januara u sali Dodest KIC-a „Budo Tomović“.
Okrenimo se onima koji bi zaista mogli da nam oplemene dušu
Crnogorska publika Martu prepoznaje i kao „(S)avetnicu“, lik koji na satiričan način propituje društvene i političke fenomene. Sagovornica Analitike kaže da je posebno zanima činjenica da su u Crnoj Gori političari glavne i jedine zvijezde. I, dodaje, pjevači.
Foto: Dragana Udovičić
„Pjevači samo pod uslovom da nisu iz Crne Gore. Ako su iz Hrvatske ili Srbije, e onda mogu i da budu popularni i rado viđeni gosti. Zašto je to tako, ne znam, ali da li je u redu - NIJE! U tom smislu, pored toga što me u isto vrijeme iritiraju, inspirišu me i sve češći apsurdno glupi ispadi i izjave naših političara koji se uporno ponašaju kao starlete - uz dužno poštovanje najstarijem zanatu. Ukratko, imamo mnogo talentovanijih, lijepših i pametnijih ljudi od ove grupacije koja nam svakodnevno servira svoju glupost kao istorijske poduhvate, pa vas pozivam da se okrenemo onima koji bi zaista mogli da nam oplemene dušu i prosvijetle um. Jedno od tih svetilišta je i pozorište“, kaže naša glumica.
Pozorište kao prostor otpora i dostojanstva
Na pitanje Analitike koliko je, u vremenu snažnih političkih i društvenih polarizacija i promjena, važno da umjetnost bude angažovana i može li monodrama, koja nosi snažnu poruku o identitetu i otporu, pokrenuti šire društvene refleksije, odgovara da je umjetnostsve te da je umjetnik apsolutno svako ko svoj posao radi sa ljubavlju i uloži u to trud i pažnju.
„E onda svaki zadatak postaje umjetničko djelo. Ne moraju svi da budu glasni i da javno istupaju, ali moraju svi kao jedan da imaju dostojanstvo. Malo smo deficitarni sa tim, ali možda nam EU donira preko nekih fondova. Šalu na stranu, pitali ste me može li monodrama… Može. Završiću stihovima moje sestre Snežane Dabović: “Možeš srećo sve što hoćeš, inače to ne bi htjela..” Ja joj vjerujem!“, poručuje Marta Ćeranić.
