Nijesam mislio pisati o upokojenju mitropolita Amfilohija Radovića i to iz nekoliko razloga. Prvo, ima stara latinska poslovica „De mortibus nihil nisi bene“ – odnosno „O mrtvima ništa osim dobro“, a ja zaista ne znam ništa dobro o njemu da bih to napisao. Drugo, Amfy boy, kako sam mu tepao, bio je česta tema u mojim kolumnama gdje sam mu dim u dim rekao sve što mislim o njemu i njegovoj crkvi i „duhovnosti“. I to dok je bio ne samo živ nego i veoma živahan i brutalno neotesan i osion. Treće, svakog je čuda tri dana dosta, te nečemu što je prolazno, kao što je jedan ljudski vijek, i vašarska renesansa davno prevaziđene nacionalne i političke ideologije i litijaške pseudoteologije, ne zaslužuju toliku pažnju. Ili, kako bi to Jovan Damaskin rekao: „Sve što je vremenito nije suštastveno“.
Ako nema dovoljno normalnog i civilizovanog svijeta u našoj zemlji da ovu navalu svetosavlja i panađurske novoobjave hrišćanstva umire ignorancijom i primjenom zakona modernog vremena, onda neka traje i neka im je sa srećom. Ali nakon revije post mortem panegirika od strane mediokritetskih panegiričara na sahrani, mora se reći i nešto od istine. Čuš, poređenje sa Sv. Pavlom?! Kao govorio je Amfilohije poput Sv. Pavla „ne živim to ja nego živi Hrist u meni“. Nakon zgražavanja nad ovom besramnom neskromnošću došao sam ipak do nekih sličnosti. Prije nego što je postao apostol, Pavle se zvao Savle i bio je farisej i proganjao je ranohrišćane. A davno prije nego je postao presveti Đedo, Amfy je bio markiran kao saradnik Udbe, čak su mu objavljivali kodno ime Pukovnik, a poslije toga postao veliki protivnik komunizma i vratio se na fašizam omiljenog mu učitelja Nikolaja Velimirovića slobodarskih četničkih ordija.
I onda velikosrpsko ulizičko izjednačavanje njega i Njegoša i Sv. Petra Cetinjskog. E pa neće biti tako. Njegoš je završio na Lovćenu, a Đedo u suterenu Hrama. Od te silne erudicije koju mu pripisaste, mi za njegova života nismo imali priliku da vidimo ništa. Samo kletve i vulgarno vrijeđanje protivnika i silu, grubu silu. Minimizirao je zločine u nedavnim bratoubilačkim ratovima ili ih čak glorifikovao, a svakoga od njihovih izvršilaca blagosiljao ili kao vitezove ispratio na vječni počinak.
U stvari, Đedo nije ni bio pravoslavac nego Ničeanac. U toku toga slavnog obrazovanja na klasičnoj filologiji je naletio na velikog filologa i briljantnog filosofa Ničea. Fascinirala ga je „volja za moć“, „prevrednovanje svih vrijednosti i sumrak idola i filosofiranje čekićem“ i „vječno vraćanje istog“. Odlučio je da nas vječno vraća na Savu i Nemanjiće i prevrednovao je sve istorije, vjerovanja i ideologije naroda nesklonih ,,Srpskom svetu“. Čak je i hrišćansku objavu prevrednovao u etnofiletističku svetosavsku jeres. Nije filosofirao čekićem već grubim a ponekad i vulgarnim rječnikom. U metaniji često mu se priviđalo Brozovo jajce.
Nadasve, ispoljio je strašnu volju za moć i stvarno postao moćan. Moglo mu se šta mu se htjelo. Podržavao je pirinepa mu onda zviždao na protestima, a postmiloševićki lideri su mu se dodvoravali. Čak i Vučić kojega je otvoreno napadao. Patrijarh Pirinej je imao noćne more od njega. Našu čuvenu tridesetogodišnju vladajuću kliku je driblao poput Mesija i metodom toplo-hladno izborio status nadustavnosti, naddržavnosti i nekažnjivosti svoje crkve. Čak su mu davali velike priloge za građenje kičastih bogomolja i bogaćenje crkve. I onda ih je skinuo sa vlasti kao đecu sa ringišpila. Jedini balkanski lik sa kojim bih ga mogao porediti je Njegošev pobratim Ali paša Rizvanbegović Stočević koji se bio oturio od sultana. Pjesma kaže da su ga pitali, „kaži pašo bojiš li se koga“? A paša veli, Boga malo, sultana nimalo. A Amfy ni Boga nimalo.
Nijesam siguran da Bog nije zazirao od njega i tražio mir u nekoj od udaljenijih Platonovih sfera. I onda ova revija neukusa i primitivizma na sahrani. Aplauzi govornicima kao na utakmici, masovna klečanja na koljenima te padanje na pod crkve uz ridanje, ljubljenje mrca koji je bolovao koronu. I kidisanje stotina ljudi na onu jednu pričesnu kašičicu. Svijet nam se smije i zgražava se. Na šta će sve ovo da iziđe, pričaće ko pretekne.
Volio bih da o pokojniku mogu suditi po boljoj strani, ali zaista je ne znam. No, on je sad Bogu na istini. Kladim se u sto eura da neće dobiti raj već da je čistilište njegov maksimum. Isplata na licu mjesta, kad odemo gore i uvjerimo se sami u presudu jer svi ovi što su činodejstvovali i blagoglagoljili na sahrani jednostavno nijesu nadležni za nebeski buking. Prije nego odemo gore i regulišemo opkladu mogli bismo malo pomisliti na našu realnost i kakav ćemo svijet ostaviti đeci. Ko će hraniti ovoliko popova, eksperata, nove vlasti i nove opozicije i kupovati im majbahe?
