S obzirom na sve što je u svom dugogodišnjem prisustvu u crnogorskome javnome životu profesorica Jelušić komentarisala (a s većim dijelom njenih stavova prije no je postala poslanica uglavnom sam se slagala), ne može da ne zapadne za oko da se nije oglasila povodom činjenice da je prof. Glušica studente nazvala bolesnim ljudima.
Čak i ako zanemarimo da je govorila o studentima crnogorskoga jezika (koji tako gorljivo zagovara), ostaje činjenica da je univerzitetska profesorica za studente (sadašnje, bivše i buduće) jednoga fakulteta rekla da su bolesni ljudi, ne ponudivši pritom apsolutno nikakav dokaz za svoju tvrdnju. Ona te mlade ljude ne poznaje, nikad ih srela nije, nikad s njima nije razgovarala, nikad nije čula njihova razmišljanja.
Svjesno i namjerno, iz mržnje prema svojim kolegama i koleginicama, kreirala je mit: „mi ćemo sjutra imati bolesne ljude“... Prof. Jelušić je, podśetimo se, bila organizatorka konferencije na kojoj je to izrečeno, tako da joj ta izjava (koja se nalazi i u transkriptu konferencije) nije mogla promaći. Za širu sliku sasvim je nebitno koji je fakultet u pitanju, a opet možemo istaći da je fakultet državni.
I umjesto da završi na klupi kakve komisije za provjeru etičnosti ponašanja, prof. Glušica dobija fotelju prve osobe UCG. To ni u kome slučaju nije problem FCJK. To je (i to veliki) problem UCG i još dalje – to je problem države Crne Gore.
Nije to prvi put da se prof. Glušica kandidovala za sud časti i druge disciplinske i etičke komisije. Prof. Jelušić se nijednom u svome reagovanju nije osvrnula na činjenicu da je prof. Glušica lažirala bibliografiju za izbor u zvanje, a to je srž trenutne polemike. Nije sporno je li prof. Glušica napisala rad koji je navela u svojoj bibliografiji.
Sporno je što je rad od 9 (devet) stranica objavljen u zborniku radova navela kao monografiju ili dio monografije. Zbornik radova nije monografija, niti je rad od devet stranica monografska studija. Ni to opet nije problem FCJK, jer FCJK je uistinu institucija van UCG. FCJK ukazuje na devijacije u akademskom životu u Crnoj Gori, čak i kad nas se to direktno ne tiče, jer bez odgovornosti prema zajednici u kojoj živimo nema ni akademskoga života.
Odražavaju li navedeni postupci „princip meritornosti za koji se GP URA zalaže“?
Priznajem da me, s obzirom na ranije iznošene stavove, prilično razočarala sklonost prof. Jelušić relativizaciji, koju pokazuje u potonjih pola godine. Relativizovala je značaj Zakona o slobodi vjeroispovijesti komentarima o prethodnoj vlasti, relativizovala je svoj glas tome zakonu komentarom da se tako bori protiv spinova... Na isti način nastoji relativizovati i jezičke teme.
Prof. Jelušić kaže da se naš neimenovani „zajednički jezik razvija u četiri različita centra, u kojima se oblikuju lokalna boja i neke jezičke osobenosti, ali to ne onemogućava komunikaciju govornika na cijelom prostoru zajedničkog policentričnog jezika“. To je policentrični jezik, „kakvi su i engleski, njemački, španski i neki drugi jezici“.
Sve su to jezici naroda koji su kroz istoriju okupirali i kolonizovali druge zemlje. Svakom pismenom čovjeku jasno je zašto se i otkud španski jezik govori u Južnoj Americi ili engleski u Južnoj Africi ili Śevernoj Americi (da ne nabrajam dalje). I svaki iole pismen čovjek zna kako su prošli narodi koji su na tim teritorijama živjeli prije dolaska kolonizatora. Tu leže korijeni policentričnosti.
Zato se Skandinavcima, koji se međusobno odlično razumiju, ne mogu prodati priče o policentričnome jeziku koji se razvija u tri ili više centara. No Uru istorija ne zanima.
S druge strane, taj neimenovani „zajednički jezik“ pravi je demokrata: „Svako ima pravo da jezik naziva imenom centra u kome nastaje, ne negirajući prava svih drugih da to isto čine. Imenovanje jezika, međutim, ne znači grubu intervenciju na književni jezik kao standard.“
U ovoj naoko demokratičnoj atmosferi zajedništva za grubo narušavanje standarda „eklatantni su primjeri hrvatskog novogovora, bosanskog uvođenja ekavice ili na drugoj strani pretjerane orijentalizacije, crnogorska arhaična jotacija i nova slova i slično“, kaže prof. Jelušić.
Od četiri centra, kako ih policentristi nazivaju, tri su grubo intervenisala na standardni jezik (prof. Jelušić ovđe tradicionalistički brka pojmove književnoga i standardnoga jezika). Samo se onima koji su od početka upravljali jezičkom politikom nekadašnje zajednice nema što zamjeriti, oni ne nude nijedan primjer intervencija. Ili to možda profesorica malo zamagljuje situaciju zbog trenutne političke i partijske pripadnosti?
Zašto je govoreći o jezičkoj situaciji u Bosni i Hercegovini prof. Jelušić odlučila da ukaže na „bosansko uvođenje ekavice“ kad se zna da je u pitanju bilo srpsko nametanje ekavice u jednom dijelu Bosne i Hercegovine, plašim se da nećemo nikad saznati. Da Uru iole interesuje istorija, možda bi njeni predstavnici iz jedne lične, ne tako davne, epizode o pojmovima uvođenja i nametanja nešto i naučili.
Ekavicu su na to područje „uveli“ Radovan Karadžić, Nikola Koljević, Ljubomir Zuković i Momčilo Krajišnik, koji su u Bosnu uz ekavicu „uveli“ i srebrenički genocid, etničko čišćenje i brojna druga nepočinstva. Sve u cilju života bez granica i boljega jednojezičkoga razumijevanja. Upravo je Momčilo Krajišnik, osuđen za zločine protiv čovječnosti počinjene nad nesrpskim stanovništvom, propagirao konstrukciju „uvođenje ekavice“, koju danas koristi i poslanica Ure.
Zdušno se boreći protiv drugih vidova imenovanja ove „intervencije“, Krajišnik je o tome ipak govorio kao o projektu Srba, a ne Bosanaca. Ne bi bilo iznenađujuće da razloge za davanje Bosancima ključne uloge u ovome procesu uskoro otkrijemo u De Sosirovu razlikovanju oznake i označenoga, u skladu s principima meritornosti za koje se zalaže URA.
Prof. Jelušić je na kraju dala i svoj lični stav, rekavši da se i sama „zalagala za crnogorski jezik kao već utvrđeni standard obrazovanih govornika, odnjegovan u periodu pune afirmacije crnogorske književnosti. Sa takvim jezičkim standardom je trebalo krenuti u 21. vijek i u digitalno doba, a uporedo sakupljati i afirmisati golemo jezičko blago (ukupnu diglosiju) Crne Gore i zapisivati ga uz dijakritičke znake, a ne nova slova.“
Neću ulaziti u to da je punu afirmaciju crnogorska književnost stekla onda kad je u crnogorskome jeziku jedino postojeći neviđbog naprasno postao Nevidbog, neću ulaziti ni u tumačenje crnogorske „ukupne diglosije“, ali moram priznati da sam ostala potpuno zbunjena pred zapisivanjem golemoga jezičkog blaga „uz dijakritičke znake, a ne nova slova“.
Pa kako se pišu ś i ź ako ne pomoću dijakritičkih znakova iznad s i z?! Istog onog dijakritičkog znaka koji npr. razlikuje ć od c ili č. Nijedan element tih slova nije ni nov ni izmišljen ni težak za usvajanje ili zapisivanje, a vrlo je logičan i u čitanju.
U posljednjoj citiranoj rečenici prof. Jelušić je, ne želeći to da prizna, opisala Pravopis crnogorskoga jezika, koji je zadržao dotadašnja pravopisna rješenja, ali i omogućio zapisivanje golemoga jezičkog blaga pomoću slova s dijakritičkim znacima. To dvojstvo bez isključivosti – to je temelj suživota.
