Trinaesti jul u Crnoj Gori je uvijek dobar datum da pravo svjetlo padne na čitavo društvo, pa i na svakoga pojedinačno, da se razgrnu zablude ako ih još neko gaji kada je crnogorska društveno-politička stvarnost u pitanju. I da se krene po slobodu, kad je već istorija više puta stavila znak na isto julsko raskršće.
Ovogodišnji 13. jul, u zbilji u kakvoj ga dočekujemo, do kraja je poskidao maske. Ne samo mizernoj vlasti, koja svakog dana otkriva po komad svog diktatorskog lica skrivenog iz „evropejske“ maske, već i onim intelektualcima, aktivistima, političarima, akademicima, umjetnicima... koji su izabrali mrtvu tišinu kao reakciju na svako poniženje države, građana, ljudskih prava i slobode.
Na primjeru Trinaestojulske nagrade, najvišeg državnog priznanja i jednog od najvažnijih simbola Crne Gore, vidjeli smo koliko je vlast predvođena četničkim vojvodom Andrijom Mandićem spremna da uvuče kompletan sistem u sopstveni glib ne bi li dosegla do nečega što joj objektivno ne pripada.
Vidjeli smo koliko su spremni da varaju i kradu ne bi li se dočepali nagrade, ne zbog njenog značaja i onoga što ona simbolizuje, već zbog novca i statusa koji uz nju idu.
Vidjeli smo kako su spremni da ugađaju provinciji do besvijesti, dodjeljujući Trinaestojulsku nagradu ljudima čija je jedina komparativna prednost u odnosu na ostale kandidate – pripadnost jednom nacionalnom i ideološkom korpusu koji je po volji četničkom vojvodi koji upravlja ovom državom.
Vidjeli smo kako dva laureata, ne vrijedi im više ni imena pominjati i time neka se vrate u anonimnost iz koje su izmiljeli, vrijeđaju trećeg, jednog od najboljih svjetskih klasičnih gitarista Miloša Karadaglića.
Vidjeli smo kako je za dvojicu vojvodinih dobitnika nagrade (ne ide uz njih 13. jul da se pominje) postoje građani drugog reda što bi, da je države i pravde, bio eliminatorni faktor za bilo koje državno priznanje.
Vidjeli smo vašarsko poselo na kojem je četnički vojvoda predao u ruke nagrade svojim pulenima, zakletim negatorima države čije su odličje i novac primili. Čuli smo i vojvodu koji je partizansku narodnooslobodilačku borbu pretvorio u „građanski rat“, a i vidjeli kako vazda nenajedeni i nenapijeni funkcioneri drže ruke ispod zalogaja da ne mrve – po livadi. Od državnih simbola ni traga, ali je tu bilo srpsko pevačko društvo da uveliča provincijalnu paradu kiča.
Sa druge strane smo vidjeli dostojanstveni gest sjajnog Miloša Karadaglića koji je odbio zasluženo dobijenu Trinaestojulsku nagradu, ne želeći da dozvoli da se njegovo ime i karijera dovode u vezu sa paradom primitivizma i nesojluka kojima smo svjedočili.
Vidjeli smo hrabrog čovjeka i umjetnika Danila Marunovića koji je, odlično znajući kakav ga „topli zec“ čeka u ovakvom političkom brlogu, odlučio da ostane član žirija za dodjelu Trinaestojulske nagrade do kraja i da javnosti predoči sva nepočinstva kojima se vlast poslužila da svojim pulenima obezbijedi apanaže. Vidjeli smo njegovu srčanost i upornost koji su zatalasali gotovo mrtvo more crnogorske društvene realnosti i doveli do protesta pred Vilom Gorica tokom uručenja nagrade.
U tom procesu smo vidjeli hrabre institucije poput Fakulteta za crnogorski jezik i Nacionalne biblioteke Crne Gore „Đurđe Crnojević“ koje su profesionalno raskrinkavale laž po laž podmetnutu za namještanje nagrade i dovele do konačne istine – varali su i po Crnoj Gori i po Srbiji da bi dali nagradu za neobjavljenu knjigu autora koji im je bio favorit.
Potom smo vidjeli kako se policijskom brutalnošću štiti palanačka manifestacija – biber sprejevima, onesvješćivanjem starih ljudi, čekanjem hitne pomoći pola sata, prijetnjama hapšenjem... A onda smo čuli i genijalno objašnjenje Bečićevih „Demokrata“ (znaci navoda su namjerni) da nema policijske brutalnosti dok se pendrecima i čizmama ne polome kosti i odvale bubrezi građanima koji mirno protestuju zbog slobode i dostojanstva. Sopstvenih i državnih. Dakle, sve što vam se dogodi prije polomljene kičme nije brutalnost, već valjda neka rutinska policijska kontrola.
Vidjeli smo i potpuno ogoljeni mehanizam kojim se služi srpska BIA (a što ne pomenuti i „milu“ pritajenu srpsku vojnu kontraobavještajnu službu koja ovdje uspješno vršlja još od kraja 90-ih) kako bi na primjeru Danila Marunovića pokazala svim zagovornicima ideje o građanskoj Crnoj Gori kako će se prema njima postupati ukoliko ne utišaju glas: ako uđete u Srbiju oteće vas, isljeđivati i potom protjerati, pa ako vas to ne umiri onda će kampanja lične diskreditacije, usmjerena preko tabloida, fašističkih neregistrovanih portala i mreže botova, pa i univerzitetskih profesora, poprimiti obrise inkvizicije. Za njih istina nije važna, važan je „kompromat“ koji će sami konstruisati ako se slučajno nađete na pogrešnom mjestu pored pogrešnih ljudi. I taj će se nesojluk nastavljati sve dok „iza brda“ (kako BIA-i „tepaju“ pripadnici klanova) ne procijene da više ne postoji opasnost za „njihovu stvar“ ili dok kampanja kompromitacije zaista ne urodi plodom. Znam da u Danilovom slučaju poraz građanske ideje i pristajanje na ćutanje nije nikakva opcija, kakva god cijena da se plaća.
Vidjeli smo i one koji su sve ovo prećutali, a trebalo bi da budu najglasniji na najmanju nepravdu u društvu. Prezir koji zaslužuju ravan je preziru koji je moja baba Milena, stamena partizanka i Crnogorka, gajila prema ljudima koji nijesu imali hrabrosti ni da odu u četnike, već su samo špijunirali za njih. Zvala ih je „To“ ili „Ono“.
Sjutra je naš 13. jul. Gledamo naspram sebe, u savremenom obliku, isto ono što su prije 84 godine gledali nađi đedovi i babe – ponižavanje države, gaženje dostojanstva, otimanje slobode, uzlet fašizma, afirmaciju okupatora i njihovih slugu...
Hoćemo li odavde i sada, kada smo vidjeli režim ogoljen do kosti, krenuti ka slobodi i civilizaciji, ka onome što nam je pripadnost Crnoj Gori sudbinski dodijelila ili ćemo izabrati da ostanemo zaglavljeni u bećirizmu u koji nas uvlače?
Od ove tačke će svako sebi birati heroje nove generacije.
One prošle heroje antifašiste od prije 84 godine su mi, na sreću, dodijelile porodice kojima pripadam. Zbog njih i svega što su predstavljali, ali i zbog onih budućih, danas su moja strana i moji heroji Danilo, Boban, Tanja, Jelena, Sanja, Adnan, Aco, Dragica, Darko, Vlado, Aleksandra, Kaća, Draško, Tanja, Svetlana, ljudi sa Kruševog ždrijela, svi koje ne pominjem a koji ne odustaju od slobode i Crne Gore.
Ako ste izabrali Andriju, Bećira, onog drugog kojem ne znam ime, Želidraga, Dragana, Slavena, Aleksu, Borisa, sve njihove skutonoše i izvršioce prljavih zadataka – žao mi vas je.
Tačno je to što ste pomislili, ovo jeste podjela. I to čisto ideološka. Podijeljeni smo na antifašizam i fašizam. Takođe mi je žao ako vas nešto tu zbunjuje ili pokušavate da pronađete treću „neutralnu“ stranu. Nema je, kao što je nikad nije ni bilo.
Kao što nema kompromisa i mirenja sa fašizmom, a izbor je svakako vaš.
