Pišem kao i obično, u ićindiju. Ovo znači: u sumrak, ali i u nevakat. Običavao je govoriti moj pradjed Luka, s očima boje modre galice, i crvenim, kao kukuruzna svila finim brcima. Sjećam ga se kao kroz meku leću: visok, ali već malko pogrbljen, metalnom spravicom nabija duhan u lulu, pa je potom pali. Stao bi u vrata doma, skoro da ih je ispunjao svojom visinom, ili sjedao na topli i već dobrano izlizani kućni prag. Žmirkao bi put zapada, a sunce u boji žara njegova lulaša tonulo bi za gorama Jezera. Sjene krošnji moćnih košćela padale bi na terasu, nadnesenu nad voltima.
Riječ ićindija zvuči talijanski i sliči riječi incindere, upaliti, tinjati. Našla sam je i kod Andrića, a njegovi je interpreti tumače i kao turcizam istoga značenja: suton, sumrak. Pradjedovska je kuća bila od klesanoga kamena, na jednu vodu, ako znate što to znači, s krovom koji je bio građen od sjevera prema jugu, i škurama i vratima od punog drveta, što su se zatvarale na zasun.
O, kako se dobro sjećam visokih skala kojima si morao proći da se popneš do porte, uzimale su mi moju djetinju dušu kako bjehu visoke, teške.
Kad zažmiriš, mogao si vidjeti mrežastu okućnicu, kao na zrnatoj i uvećanoj fotografiji.
Lukin sin, prvi porodični migrant s juga na sjever, zamršeno bi, sebi u bradu kao da moli brojanice ili istiha proklinje zemlju s koje je otišao govorio: U ićindiju, u ićindiju, s naglaskom na zadnjemu i, dajući tako znak tajne odlasku i povratku, sikćući u lulu koju bi držao kao toplu pticu u lijevoj ruci...
Svjetlo te krepuskolarnosti jedino je istinsko nasljeđe nadaleko čuvenog imanja Luke Ilijinog, koje je prošlo ilijadski, u porodičnim epovima koji se rastvarahu i sastavljahu u baladičnim lukovima svakog desetljeća. Ja sebi priskrbih ono svjetlo što ga za međudnica ukrah u vrlo ranom, predpismenom djetinjstvu: dan i sada za mene počinje iza đurđevdanskih raspona i završava oko dvostrukih slava, u srijedi jeseni. Slijedi ićindija od jednog do drugog Badnjaka i Božića, od jedne do druge godine nove.
Predvečer, na rubovima oranica seljaci pale granje. Miris takvog dima jedan mi je od najdražih. Ni dim mi ne smeta, naprotiv: Ko se dima ne nadimi, taj se vatre ne nagrija, kazivali su moji preci.
Sada na ovu frazu što sam je davno čula gledam s nekom sjetom srednje dobi. Znači li to da uz svaku vatru, simbol topline i ljubavi, ide i njena mistifikacija, okađivanje, nejasnoća, zadimljenost perspektive gledanja?
LUTANJA
Kad bismo dolazili kući, ili bolje rečeno, lutali ljeti od jedne do druge kamene kuće, od novovaroške do seoske, ili se strmoglavim cestama spuštali k moru, gdje je mala vila od tesanoga kamena lebdjela u brdu nad morem, išli bismo naizgled istim putovima, u stvarnosti i u duhu. No, svatko od nas putnika imao je svoje, drugačije putovanje, svoje drukčije staze povratka. Na seoskome putu, koji je još i danas za mene u nekom smislu put svih puteva, moralo bi se s cetinjske džade sići s pruge, kako tamo zovu autobus, i koračati još dobrih četvrt sata do očeva sela. Taj put dugo nije bio asfaltiran. Omeđen je suhomeđama i divljim šipkovima koji u julijske žege cvatu. Ja sam najvolija ići tim putem sama, u onaj čas kad dan tone u svoju ljubičastu večer. Poznavala sam svaki djelić tog puta, svaki kamen oblikovan u skulpturu, svaku smokvu ili orah, svaku branjevinu, svako imanje čije je. Priješla sam taj put do džade mnogo puta i u var od dnevi, u središtu dana, kad bi ponestalo cukra ili gaza, kako tamo zovu petrolej. Jedne sam davne zime došla noćnim autobusom. Sjećam se da je bio Badnjak i da mi je strina iznimno ponudila kastradine, zbog dužine puta i napora putovanja.
U to vrijeme, vremena su bila nekako starozavjetna: za slavu bi se žrtvovalo jagnje, posvuda su koračali proroci, Abramovi sinovi, svaki drugi se zvao Simon ili Tomaš, jednostavno obučeni pastiri s izrezbarenim štapom ili frulom vraćali bi stada koja bi predvodio neusporedivi vitorog sa zvonom koje se natjecalo s onim crkvenim za večernju... Asonance tih zvona, lakih i nekako plameno bakrenih u svom koloritu tonova, čujem i sada kad zažmirim. Skadarsko jezero odbija i vraća njihove odjeke, skupljajući ih u svom bespreglednom zrcalu vode, kao u nekoj kalaisanoj i treptavoj tepsiji.
U sutonsku je večer moja baba, vraćajući se sa stadom ovaca, rodila jednog od mojih stričeva, čineći to jednostavno i bez patosa, kao kad se ovca jagnji. Tiha žena znala je više o čudu života nego što to ja znam. Kako se opstaje, kako i u siromaštvu bivstvuje, kako sabire mudrost, kako stječe ljudskost. Kako čuva duševnost. Bila je, za razliku od mnogih Južnjakinja, od malo priče. Ja joj u tome prilično nalikujem. Sjećam se, napunila bi nozdrve duhanom iz burmutice i promatrala sutonski prizor naslonjena na dovratak kuće ili sjedeći na njenom visokom pragu, kao da i sama tone u ono neizrecivo sunce što pada za gorama. Činila je to s mirom čovjeka koji je iskusio mnogo, patio trajno, i koji je spoznao sve ono što mu je u dugu saznanja. Ne sjećam se da se ta moja baba ikad smijala, ikad zaplakala. Ona je najstarija od svećenica iz moga pamćenja, i možda najmudrija. O, kako je ona znala otresti suvišno s naslaga dana, kao kad čovjek sa žeravice cigare otresa pepeo.
Na kraju ovakvog dana, na prostranoj terasi koja gleda u zelenilo okućnice, palim fini ženski cigarilos. Odbijam dimove i mislim se: Što je tu vatra i žar, a što dim, dim samo?
Prisjećam se i prvih proslava Novih godina u osnovnoj školi. Pošli bismo svi u mjesno kino. U toj velikoj dvorani dijelili su se pokloni omladini. Svatko bi od kostimiranog Djeda Mraza dobio mrežastu vreću iz koje su virile jaffa naranče, čokolada, napolitanke i oni dražesni novogodišnji bomboni umotani u sjajni papir. Bilo je to dragocjeno vrijeme. Roditelji bi se obukli svečano, majka je uvijek imala majstorski krojenu haljinu od lamea, a otac novo odijelo. Odlazili bi s kolegama na doček Nove godine u hotel ,,Lavica“ i vraćali se pred zoru, supijani. Zavidjeli smo im na plesu i pjesmi.
PRILIKE
U godini koja nastupa, 2022. mnogi će vidjeti priliku za obljetnice. Bit će 30 godina da je započeo rat u mojoj hrvatskoj domaji. Moj rodni i njen glavni grad već je zasut euforijom Adventa. Uz galopirajuću pandemiju teško da se može slaviti; no život se slavi usprkos zabranama i ograničenjima. Svuda bubre njegovi fenomeni: nade u bolje sutra, vjera da će se raspustiti loše vlade, ufanje u pobjedu znanosti. Zazivaju se sveci nebeskim vatrometom u tisuće oblika i boja.
Ritualno slavim oba Božića, zapadni i istočni. Premda se u svakoj domovini, i onoj sjevernoj i ovoj južnoj, osjećam pomalo kao strankinja. Pri svakom ukrašavanju novogodišnjeg bora, slutim dragocjenu jezu koja mi se penje kičmenim stupom. Podsjeća me na istinski novo koje sam prvi puta osjetila u novome stanu roditelja, uz novu 1963. Fine tanke kuglice i šiljci vise na jelki. Majka je ispekla patku, i nedjelju dana kasnije, svinjski but. Shodno uvjerenju da ptica odbacuje nožicama staro vrijeme, a svinja rilom probija novo. Nova godina je dočekivana s ushićenjima i blagostanjem koje je osiguravao socijalizam. Kad dođe drugi Božić, doći će njihovi južni prijatelji, nastanjeni u Zagrebu. Puštat će sevdalinke s gramofona i zapjevati Veselicu.
Otkad je neslavno završio jugoslavenski zemaljski raj i pretvorio se u zbiljski kal, malo čime se mogu frapirati. Spoznajom zrele dobi ushićena sam nad jednostavnim istinama. Srećom da postojim i mislim, da volim i da sam voljena, ja od svakog dana stvaram čaroliju bivanja. Ne dopuštam da me političari i politika obmanjuju novim lažima u novim godinama: ta to su stare mantre ljeporječenja kojima su moji južnjaci nešto skloniji nego moji sjevernjaci. Glazura, caklina riječi prelijevaju se preko njihovih šećerlema i metafora. Istinska je samo praksa koju provode. Djelo što neizvršeno ostaje u magli, u dimu tinjanja, u ićindiju, tone s neizvršenim snovima. Zato, budimo novi i u starom ruhu, ne impresionirajmo se brojevima i kalkulacijama. Snivajmo otvorenih očiju, oprezni i mudri, spremni ne za nove zablude, nego samo za nova iskustva, nova iskušenja.
