Situacija u crnogorskom društvu, dešavanja u crnogorskim gradovima - Nikšiću, Herceg Novom, Beranama i Podgorici, građanima Crne Gore nameću obavezu da sebi postave vrlo jednostavno pitanje - kada je sve ovo što nam se danas dešava u stvari počelo i na koji način planiramo da zatvorimo krug i stavimo tačku?
Nije ovo više pitanje za naše očeve, đedove ili prađedove, na koje se rado pozivamo, imali su oni svoja životna iskušenja i odluke. Ostavimo ih na miru, pokušajmo bar jedanput da preispitamo sebe.
U mom slučaju, ako bih “zaboravio“ odrastanje i školovanje u državi u kojoj su za napredak bile dovoljne samo dvije obične riječi – bratstvo i jedinstvo, sve je počelo u Sarajevu 1992. godine. Studije medicine, moja neizmjerna i uporna želja da svoj život posvetim borbi za život drugih ljudi, odvele su me u vrtlog bratoubilačkog rata. Od najljepšeg grada na svijetu, naravno zbog ljudi koji su tamo živjeli, sigurno ne zbog surovihzima, sivila i konstantnog ukusa spaljenog uglja u vazduhu, Sarajevo je postalo najveće socijalno zlo, mjesto đe se vodi rat i ubijaju ljudi. Prva žrtva rata bila je prelijepa studentkinja medicine Suada Dilberović, jedna od tri sestre rođene u Dubrovniku. Imala je istu želju kao ja, ali ne i šansu, ubijena jesnajperom.
Danas mi je Suadin lik sve češće pred očima. Ona je ubijena u trenutku kad su ondašnje političke vođe radile na pomirenju, iako građani Sarajeva nisu ni bili posvađani. Naprotiv, svi smo bili zajedno na ulicama pokušavajući da sačuvamo mir. Na koji način smo mi radili na pomirenju – razarali smo Konavle i Dubrovnik, transportovali gorivo za srpsku vojsku u Bosni, deportovali ljude i slali ih njihovim dželatima, izvodili ljude iz voza da bi ih ubijali i sve to vrijeme paradoksalno govorili da smo sačuvali mir. Dakle, željeli smo pozorište, ali ne u svojoj kući. A kako to obično biva pozorište je stiglo i kod nas.
Poučeni prethodnim iskustvom, jer najljepša i najbolja stvar koja se kroz vrijeme dešava u životu svakog od nas je iskustvo, danas, 33 godine kasnije, radimo na pomirenju tako što Crnogorce zovemo kopiladima, građane Crne Gore islamske vjeroispovijesti ne zovemo Bošnjacima ili Muslimanima već Turcima, građane albanske nacionalnosti Šiptarima i naravno, Hrvati nijesu Hrvati već su to sve ustaše.
Pomirenje gradimo i na način što građane ubjeđujemo da nema inflacije, da ne izdvajamo novac za njihovo liječenje, podižemo spomenike monstruoznim masovnim ubicama, ponižavamo zalužne dobitnike najvećih državnih priznanja dodjeljujući ih opskurnim likovima, klanjamo se mrziteljima svega što ima prizvuk crnogorski, za šta je najbolji primjer gospodin Matija Bećković.
Ono što današnju, za sada srećom samo priču o pomirenju čini interesantnom je da, u pozadini pomirenja u stvarnosti neposvađanih građana, stoje demokratija, “volja naroda“ na koju se naši političari uporno pozivaju i Srpska pravoslavna crkva, koja otvoreno rukovodi političkim procesima u zemlji. Oni su ti koji će nas uvesti u Evropu.
Realnost je ipak drugačija. U Crnoj Gori nema demokratije, ovđe je oduvijek postojala samo diktatura demokratije. Demokratija podrazumijeva ideje i ljude koji zaslužuju društveno poštovanje. Mi smo je pretvorili u farsu. U Crnoj Gori su ideje i ljudi koji zaslužuju poštovanje suvišni, nijesu potrebni, vremenom su postali opasni za crnogorsko društvo. Današnja demokratija služi isključivo moćnicima da bi zadržali svoju moć. Tu više nema mjesta za slobodne i pametne ljude.
U Crnoj Gori nema ni Pravoslavne crkve u njenom suštinskom i duhovnom smislu. Od trenutka kad se Srpska pravoslavna crkva umiješala u javni život Crne Gore, izgubila je karakter vjerske institucije. Nitijedna vjera ne smije upravljati javnim životom i institucijama jedne države. Vrlo prosto, ukoliko dva čovjeka vide jednu istu stvar na dva različita načina, ali jevide, na kraju će ipak jedan od njih biti u pravu, a drugi biti prinuđen da se složi s tim. Kada je u pitanju vjerovanje u nešto što ne možemo vidjeti, velika je vjerovatnoća da se nikada, ama baš nikada nećemo složiti.
Vraćam se našim očevima, đedovima, prađedovima, našim precima, možda nam još jednom pomognu da zatvorimo ovaj krug laži i stavimo tačku. Žrtvovali su svoje živote, da bi mi danas živjeli slobodno. Zaslužuju li njihove žrtve makar trunku našeg poštovanja za sve što su nam ostavili? Šta mislite, zaslužuju li naša đeca i ona koja tek treba da se rode da žive u slobodnoj državi? Ako im to ne obezbijedimo, što ćemo onda sa njima?
Na kraju, citiraću građanina Botuna:” Ma’se druže više od Botuna, puštite ne da živimo normalno, kumi ve Bogom!”
Podržavam ga - ne zbog motiva, već zbog načina na koji je to rekao, a ja bih rekao – Ma’se druže od Crne Gore!
(autor je kardiohirurg i predsjednik Dukljanske akademije nauka i umjetnosti)
