Minuli period obilježen je padom akcija na domaćim berzama, uprkos oporavku svih bitnijih svjetskih indeksa. Da li crnogorska ekonomija stvarno ide u suprotnom smjeru od svjetske, ili su u pitanju neki drugi razlozi?
Čini se da objašnjenje za nastalu situaciju treba tražiti u razlozima sistemske prirode. Očekivani rast indeksa nakon preuzimanja EPCG nije se desio djeliimično iz razloga što je taj rast već bio ukalkulisan od strane većine investitora. Ali, slučaj da ni mrvice od stomilionske sume ne završe nazad na berzi, svakako ne možemo pripisati prethodnim anticipiranjem investitora. Pravi razlog leži u ukupnoj, zaista negativnoj atmosferi stvorenoj zbog „Frankenštajn“ modela para-preuzimanja EPCG od strane italijanske kompanije A2A, iako je cijena bila i više od povoljne. Berza je, ipak, psihološki fenomen i na negativnom sentimentu se ne može temeljiti njen rast. Nastalu situaciju iskoristile su pojedine banke ponudivši jako (čitaj: zabrinjavajuće) visoke kamatne stope, tako da se novac sa berze dominantno prelio na depozite.
Vratimo se koji mjesec unazad. Crnogorski investicioni fondovi prodali su svoje udjele u EPCG takođe Italijanima za preko 100 miliona eura. Ovaj događaj je definitvno trebalo da bude, na neki način i jeste, prekretnica za razvoj domaće finansijske industrije (na žalost u pogrešnom smjeru). Od toga dana, fondovi čije su investicione strategije bile prilično slične, postaju “pravi“ fondovi po prvi put sa većim količinima raspoloživog novca, i kreću svaki svojim putem.
Vrlo brzo su do izražaja došle slabosti u regulativi rada fondova; zaključeno je nekoliko berzanskih transakcija koje je stručna javnost okarakterisala kao «tunneling» novca. Prije 15-ak dana, fondovi Trend i Mig zakazali su skupštine akcionara u cilju transformacije u klasična akcionarska društva, čime bi bili oslobođeni nadzora Komisije za hartije od vrijednosti.
Ipak, regulator tržišta kapitala ovoga puta poremetio je planove domaćih «transformersa». Pomenuti fondovi dobili su zabranu reorganizacije. Po svemu sudeći, Komisija sve više počinje da igra svoju prirodnu ulogu na tržištu. S jedne strane to je jako dobro ali i jasan signal da je situacija alarmantna. Kad smo već kod regulatora, posmatrajući tranziciona tržišta kapitala, sasvim se jasno mogu identifikovati tri faze u njihovom razvoju: faza jedan: prilično mekan pristup, tolerisanje brojnih prestupa i generalno pasivna ulogu regulatora; faza dva: regulator postaje svjestan da je svojim (ne)činjenjem doveo do haosa na tržištu, prelazi u drugu krajnost- rigidnost; u jednom momentu počinje čak da guši tržište; faza tri: tek tada regulator postiže izbalansiranost između svojih aktivnosti i principa funkcionisanja slobodnog tržišta.
Ako neko pak, čitajući ovaj tekst, pomisli da su mu za niske cijene njegovih akcija ili brojne zloupotrebe krivi zakoni, Komisija ili sudovi, onda se grdno vara. Za ovakav ambijent na domaćem tržištu najviše su krivi upravo oni, akcionari - vlasnici kapitala. Pasivan i neodgovoran pristup akcionara prema sopstvenoj imovini sigurno neće preporučiti menadžmentu i većinskom vlasniku da se prema vama ponaša dobronamjerno i da Vas doživi kao ozbiljnog partnera. Eksperti međunarodnih finansijskih instutucija već duže vrijeme pokušavaju odgonetnuti zagonetku, kako to da ogroman broj ljudi u Crnoj Gori posjeduje akcije, a istovremeno je vrlo malo onih koji su preduzeli mjere da zaštite svoju imovinu.
Smatram da je u pitanju je kombinacija dva faktora. Kada govorimo o «igračima» na domaćem tržištu mahom se radi o ljudima naviknutim isključivo na špekulativne radnje, laganu zaradu tokom berzanskog buma, nepoznavanje zakona... Ili sagledano iz drugog ugla, kada pogledate ko radi na Wall Street-u ili sličnim tržištima, pa to su najbolji studenti koje šalju Harvard, Jail, Princeton.... A na domaćem tržištu ?
Drugi faktor je dobro poznata, tzv. „politika nezamjeranja“ svojstvena crnogorskom mentalitetu. Jer, kada recimo pođete u neku kompaniju da vidite šta to tamo neko „mulja“ s vašim novcem, rizikujete da se nekom zamjerite i sebi zatvorite ta vrata. Možda bi tom analogijiom trebali da kada uhvatite provalnika kako Vam nosi televizor iz kuće, predložite miran rastanak bez zvanja policije jer će vam sutra možda taj gospodin zatrebati u životu.
Naravno, ima domaće tržište dosta kritičara, ali po pravilu gotovo uvijek sa primjesama politike i bez konkretnih predloga i riješenja. Najčešće se može čuti kako ne valjaju zakoni, kako Privredni sud ne obavlja svoj posao... Hm, a kako to prilikom usvajanja tih zakona i njihovih izmjena skoro da nikada nema javne polemike, primjedbi, kontra predloga ? U nas se regulativa zaista često mijenja, pa samim tim pruža šansu da se i usavršava, ali konstruktivnog doprinosa vlasnika kapitala ponovo nema. Rad se često kritikovanog Privrednog Suda ne može komentarisati, jer liše par slučajeva nije poznato da osim radnika propalih kompanija neko vodi postupak.
Žalosno je što je izlizani termin “zaštita manjinskih akcionara“ još uvijek u čestoj upotrebi. Ta razvojna faza bi trebalo je daleko iza nas. Pravi problemi u korporativnom upravljanju nastaju na relaciji akcionari vs. menadžment, jer ove dvije grupe nerijetko imaju suprotstavljene interese. Što se pak akcionara tiče, bili mali, malecni ili veliki, njihovi interesi su po prirodi isti, a to je zarada po akciji.
Sve u svemu, buduća kretanje na domaćim berzama (možda će konačno biti samo jedna, ali organizovana poput STR) će prvenstveno zavisiti od sistemskih promjena i riješenja, a ne kao što je to prirodno od kretanja u ekonomiji i poslovnih rezultata kompanija. Sudbinu fondova kao stubova finansijske industrije će opredjeliti predstojeće izmjene aktuelnog Zakona. Da li će tim Zakonom biti predviđena obavezna transformacija u otvorene fondove što bi potpuno promijenilo sliku na domaćem tržištu, ostaje da se vidi. Ima naznaka (mlakih doduše), da će se i akcionari fondova zainteresovati za svoje uloge. Od velikog uticaja može biti i uvođenje squeeze out-a na 95% (prinudna prodaja manjinskih akcionara), kojom bi većinski vlasnici bili motivisani da istima ponude premiju za preuzimanje, odnosno istiskivanje.
A što bi rekli stari “krivo sjedi - pravo reči“, pa dok berzanski mešetari budu pravili ovakve tekstove - što moja malenkost svakako jeste - onda znajte da na takvom tržištu nešto nije u redu.
Tripko Krgović (autor je finansijski analitičar)
