„Vakcinisani ili pod maskom“, kratka je video-poruka od svega četiri sekunde kojom se američki predsjednik Džozef Bajden obratio građanima putem Twittera, jednostavnim pojašnjenjem da oni koji su vakcinisani protiv koronavirusa više neće morati da nose zaštitnu masku.
Kratko i precizno prenošenje poruke suština je komunikacije, posebno u doba interneta kada je cilj da se ostavi što bolji utisak sa što manje utrošenih resursa onih kojima se obraćate, miseći, prije svega, na njihovo vrijeme.
Bajdenov tim imao je na raspolaganju sve moguće resurse (o kojima ni filmska industrija u većini zemalja ne može ni da sanja) da snimi dokumentarac o prednostima vakcinacije, uz motivacione poruke za više od 330 miliona američkih građana. Opredijelili su se za kratki snimak u kojem je sve rečeno i kojim je briga države o zdravlju građana jasno iskazana. Riječ je o zemlji u kojoj je besplatna zdravstvena njega dostupna znatno manjem procentu građana u odnosu na većinu razvijenih zemalja, zbog čega je ovaj potez pokazatelj drugačijeg pristupa u odnosu na onaj koji je postojao decenijama.
Neke države biraju duži put i složeniji metod da pošalju važnu poruku, a u nekima se priča o zdravlju jednostavno nametne kao krajnja opcija kada je potreban izgovor za, na primjer, proširenje akcizne politike. U godini koja će i peti mjesec završiti bez usvojenog budžeta efikasnosti baš i nema, ali kreativnosti ne nedostaje.
Pored jasne i godinama unazad pokretane misije da se suzbiju negativni efekti koje upotreba duvanskih proizvoda ima na zdravlje građana, nekome u Vladi Crne Gore učinilo se da na sličan način treba uvesti akcize, između ostalog, na sladoled i gazirana pića.
Vlada je, vidimo, odlučna u namjeri da zaštiti naše zdravlje i počela je obračun sa dječjim slatkišima. Za razliku od edukativne kampanje, od koje svakako nijesmo očekivali da bude koncizna i efikasna poput Bajdenove, opredijelili su se za uvođenje akciza na određene prehrambene proizvode.
Vlada je, vidimo, odlučna u namjeri da zaštiti naše zdravlje i počela je obračun sa dječjim slatkišima
Tek što nam je u vrhu Vlade objašnjeno da postoji i onaj svijet, odjednom se otvorila priča da u ovozemaljskom životu treba da budemo zdravi, inače će država to da nam naplati. Ni nauka ni religija ne nude baš jasno objašnjenje koliko nam je zdravstveno stanje na ovom svijetu važno za zagrobni život, a i „u zdravom duhu zdravo tijelo, a ne obrnuto“ djeluje protivurječno novoj akciznoj politici.
Interesantno, ali u državi u kojoj je dostupnost zdravih namirnica od onih koje se smatraju nezdravima znatno veća u odnosu na situaciju u dominantnom broju zemalja neko dolazi na ideju da građani Crne Gore treba da se hrane zdravije.
Kad već govorimo o Bajdenu i SAD možda je upravo takva zemlja najbolji primjer one u kojoj bi ovakve kampanje mogle da imaju smisla. Primjera radi, kilogram jabuka košta oko tri i po dolara, hamburger možete kupiti za dolar-dva. Litar gaziranog pića često je jeftiniji od izvorske vode. Brza, nezdrava hrana je zastupljenija, pa je i prijetnja po javno zdravlje veća.
U Crnoj Gori situacija je drugačija. Zdrava hrana sastavni je dio menija većine domaćinstava kojima je mnogo ekonomičnije da sama pripremaju obroke nego da ih naručuju iz restorana. Naviku da kupuju voće i povrće građani nijesu stekli tako što im je to savjetovao lični nutricionista. Nema ni velikih lanaca brze hrane.
Da je država zaista htjela da stimuliše zdrave navike to je mogla da uradi snižavanjem stope PDV-a na voće i povrće, posebno na određene vrste iz domaćeg uzgoja. Dodatni motiv za smanjenje ove poreske stope je i korist koju bi od toga imali crnogorski poljoprivredni proizvođači.
Dok je prethodna vlast gorivo svrstala u kategoriju u kojoj se nalaze luksuzne jahte i skupocjeni nakit, ova je uspjela da sladoled izjednači sa duvanskim proizvodima. Ko zna, možda će i službe za socijalni rad reagovati kada otkriju da postoje roditelji koji djeci kupuju slatkiše, možda će na vitrini sa gaziranim pićama pisati da je zabranjena prodaja maloljetnicima, možda će reklamiranje sladoleda biti zabranjeno...
Uloga države nije da građane finansijski kažnjava za lične izbore za koje procijeni da su loši zato što ne može da im obezbijedi zdravstvenu njegu, već da, ako već planira da interveniše, to čini stimulisanjem onih koji obogaćuju ponudu zdravih proizvoda. Ako umije.
