Mjesto Menke koje se nalazi na nekoliko kilometara uzbrdo od Staroga Bara poznato je i po, kako se pretpostavlja, manastirskoj crkvi iz XII vijeka. Kao što smo se i uvjerili pravom malom arhitektonskom istorijskom dragulju. Zaboravljenom.
Crkva Svetog Spasa u Menkama nastala je u XII vijeku, a mijenjala je izgled i patrone, kao i drugi srednjevjekovni objekti u Baru. Nalazi se na oko 250-300 metara nadmorske visine, na znatno višoj koti od Starog grada. Na starim gravurama, na ovom mjestu označena je crkva pod imenom S. Sidro, ali se misli da je riječ o opatiji S. Salvatorisa (Sveti Spas), čiji se opat pominje još 1160. među prisutnima prilikom osveštanja katedrale Svetog Tripuna u Kotoru.
Do crkve se stiže za petnaestak minuta vožnje uskim i vijugavim putem od Brbota ka Turčinima, prolazeći na nekoliko mjesta tik iznad duboke provalije sa obje strane rijeke. Do skoro to nije moglo. Stizalo se uzanom stazom usječenom u strane brda, zahtjevnom i teškom za uspon.
Mjesto Menke nije više daleko od svijeta, zahvaljujući Omeru Metoviću, čijom donacijom je kroz strmu padinu probijen put dužine dva i po kilometra i izgrađen most dug 47 metara. Međutim, nije samo taj neimarski poduhvat tada zavrijedio pažnju javnosti. Još jedan neobičan gest vezan za Menke i Metoviće dogodio se 2015. godine.
Tada se mogla pročitati vijest da su u palati na Biskupadi sredinom marta 2015.uručene zahvalnice porodici Metović iz sela Menke iznad Starog Bara, koja je Barskoj nadbiskupiji poklonila ostatke nekadašnjeg samostana Svetog Spasa iz XII vijeka i zemljište uz objekat od 520 m2.
Tada je bilo rečeno da će „Župa Stari Bar dati doprinos uređenju ovog ovog objekta, zbog čega će se obratiti i Upravi za zaštitu kulturnih dobara u cilju pružanja stručne pomoći, ali i zajedno sa mještanima participirati u obnovi pristupnog puta do sela Menke. Ovaj čin nadilazi lokalne okvire, već u suštini predstavlja temeljnu vrijednost koja zaslužuje afirmaciju, posebno ako sagledamo savremenu evropsku zbilju“.
Izgledalo je da će ovo do tada zapušteno i teško pristupačno kulturno dobro početi dobijati pažnju i brigu koju starošću i arhitekturom svakako zaslužuje. Asfaltni put je stigao ali izgleda da će ostaci nekadašnjeg samostana Svetog Spasa iz XII vijeka čekati neka bolja vremena da konačno budu istraženi i sanirani.
Po dolasku na lokalitet crkve vidljivo je da su ta pažnja i interesovanje - izostali. Crkva na lokalitetu Menke nalazi se u ruševnom stanju i sva je obrasla korovom i dračom. Odgovor zašto ne postoji interesovanje za ovaj gotovo milenijumski objekat s čijim postojanjem su, kako vidimo, upoznate sve institucije zadužene za brigu o kulturnim dobrima možda se može naći i u tome da je najobimnija studija o ovom lokalitetu objavljena prije - 60 godina.
Studija o crkvi u Menkama 1962. godine publikovana је u monografiji o Starom Baru profesora arhitekture Đurđe Boškovića. Poslije toga svi tekstovi koji su vezani za crkvu u Menkama naznačavali su tu studiju za izvor.
Prenosimo dio tog rada iz monografije o Starom Baru vezan za crkvu u Menkama:
- “MENKE - Crkva se nalazi na kamenitoj zaravni stjenovitog grebena, koji se strmo spušta s jedne strane ka rječici Bunaru, s druge prema nekom drugom manjem potoku ka Lisinju. Od Bara je udaljena oko 1,5 km prema sjeveroistoku. Nalazi se na znatno višoj koti od starog grada, na oko 250 - 300 m nadmorske visine.
Ruševine crkvicesuse relativno dosta dobro održale.Obimni zidovi očuvani su mjestimično do 6 m visine, tj. gotovo do prvobitnog krovnog vijenca. Cio kompleks rađen je u četiri navrata. Prvo je izrađena crkva pravougaone osnove sa polukružnom apsidom i po svoj prilici sa drvenom tavanicom. Ona najvjerovatnije potiče iz XII vijeka. U njenu unutrašnjost ubačeni su zatim prislonjeni stupci, odnosno puni pilastri koji prihvataju bočne prelomljene lukove, gotovo svodove, a ovi svodovi ojačani lukovima.
Ovo je urađeno negdje u drugoj polovini XIII, ili najkasnije prvoj polovini XIV vijeka. Uz južnu fasadu crkve dozidana je zatim još jedna pravougaona prostorija čije bi se porijeklo moglo vezati za period od kraja XIV do kraja XV vijeka.Ovajdozidani dio temeljno je prepravljen, a tom prilikom su izvršene prepravke i na samoj crkvi.
Prvobitni dio crkve rađen je u obliku izduženog pravougaonika sa i spolja i iznutra polukružnom apsidom. Zidan je solidno, ali prilično raznovrsno. Zapadna fasada i apsida rađene su od dobro obrađenih tesanika, prilično izduženog oblika, sive boje. Njihova visina kreće se između 11 i 21 cm, a dužina im je često i trostruka prema visini.
Donji dio ove fasade u visini od 1,20 m, rađen je od daleko grublje pritesanih kvadera, pogotovo sam sokl čija je visina 60 a ispad 10 cm. Sva je vjerovatnoća da je ovaj dio građevine bio pod zemijom kao temelj zapadnog zida. Uostalom i sam portal, čiji se prag nalazi na visini od 1,34m, zahtijevao bi u takvom slučaju i neko stepenište, od kojeg nije sačuvan nikakav trag.
Zidanje ostaIih fasada je daleko grublje. Gornji djelovi sjeverne i istočne naknadno su prezidani.
Način zidanja zidova sa unutrašnje strane je još grublji. Slojevitost je donekle zadržana, ali je kamen daleko lošije obrađen. I ovdje kao i na južnoj fasadi čest je slučaj ubacivanja sitnog pločastog kamena u spojnice.
Interesantno je da su na najstarijoj crkvi sačuvana tri portala - na zapadnom, sjevernom i južnom zidu i svega dva prozora - po jedan na sjevernom i južnom zidu. Na bočnim zidovima nije bilo više od po jednog prozora, jer ne postoje vidni tragovi na mjestima na kojima bi mogli postojati. Po jedan prozor mogao je da bude na zapadnoj fasadi, iznad portala, i na apsidi - ali se vidi da je iznad portala postojao. Ovaj gornji dio bio jr otuda po svoj prilici riješen na isti načm kao i gornji dio južnog portala.
Okvir južnog portala je sav od sivog krečnjaka, a dio timpana i desni dio srpastog luka su od ružičastog kamena.
Južni prozor ima neposredan okvir obrađer od vertikalno postavljenih doprozornika od sivog, i dva komada od ružičastog kamena. Spoljni zakošeni dio i luk rađeni su od sivog krečnjaka. Sa unutrašnje strane rješenje je slično. Sjeverni jako oštećeni portal, i sjeverni prozor, bili su veoma slični ovima sa južne fasade.
Mlađa, naknadno dozidana, unutrašnja konstrukcija obuhvata samo istočnu polovinu građevine, sačinjavajući tako neku vrstu dubljeg oltarskog prostora. Zapadni dio ostao je uvijek nezasveden. Vidi se to po načinu kako je završen gornji dio iznad zapadnih prislonjenih stubaca, a i po činjenici da dalje, u zapadnoj polovini crkve, nema nikakvih tragova kasnijeg doziđivanja.
Ova, naknadno ubačena konstrukcija građena je od prilično grubo otesanog i pritesanog krečnjaka, uglavnom u horizontalnim slojevima, koji nisu potpuno ravnomjerni i različite su visine. U ovoj konstrukciji ima i tesanika uzetih sa fasada - vjerovatno sa zapadne fasade starije crkve.
Ovo pokazuje da je prilikom preziđivanja građevine starija konstrukcija već bila djelimično razorena - ne mnogo jer je upotrebljen relativno mali brojo vakvih komada. U spojnice su ubacivani ne samo manji komadi kamena već, tu i tamo, i djelovi ćeramide. Bočni prislonjeni luci -svodovi, zajedno sa plitkim pilastrima postavljenim između njih,a iznad vijenaca na prislonjenim stupcima kojima su poduhvaćeni, prihvatali su svodnu konstrukciju koja je po svoj prilici imala oblik podužnog prelomljenog svoda poduhvaćenog lukovima.
Stariji dio južne dozidane građevine rađen je od pločastog kamena, a u njemu ima i tesanika, koji izgleda da su uzeti sa fasade same crkve. U spojnicama tu i tamo ima i djelova ćeramide. Postoje dva otvora na njegovoj zapadnoj fasadi, od kojih je bar jedan, južni, bio lučno završen. Ostali djelovi zgrade prezidani su veoma grubo pritesanim i lomljenim kamenom sa vrlo mnogo sitnih fragmenata kamena i ćeramide. Rustični romanički prozor na zapadnom zidu možda je pripadao prvom periodu građenja, iako nije isključeno da bi mogao biti i iz mlađe epohe.
Na starim gravurama, označena je na ovom mjestu jedna crkva sa dva zabata pod imenom s. Sidro (sv. Izidor). U Baru se pretpostavljatl da bi ime Menke moglo da potiče od skraćenog oblika imena s. Domenico. U pisanim izvorima ne pominje se nikakva crkva u okolini Bara ni pod jednim ni pod drugim od ova dva imena.
Ne bi bilo isključeno, međutim, da bi ovo bio manastir sv. Spasa - s. Salvatoris - čijeg opata nalazimo još 1160. među prisutnima prilikom osvećenja crkve sv. Trifuna u Kotoru. U tom slučaju ovdje bi mogao da bude još jedan od starih benediktinskih ili vasilijanskih manastira koji se pominju u barskojdijecezi”, pisao je Bošković o crkvi u Menkama u monografiji o Starom Baru sada već daleke 1962. godine.
