Izduraše tako nekoliko dana, ma više se tako ne mogade. „Mojizi”, kaza Peroica u Ćukuline, “ja sjutra idem u džardin.” Osvijelila je kuću, cijeli dan je premetala kroz borove i panjege, uredila je svekoliko kaji da je svetac. Uveče je na karijegu naredila što će sjutra obuć, da vo je tu, na poruku, da se ne zadržoje i ne traži.
Pa pogleda od salara: Od vala od mora pa gore do Glavice prostiraše se cijeli njezini svijet. Tamo dolje džardini, pa Vrelo i crkvica sv. Andrije. Od nje putić preko Gumna vodi do kućak Usanoća. Poviše njik guste maslinove šume i tamouzgora put Čoktina dubovi kudje je kao mala odila da čuva. Tu malo niže, njezini rod: bolno prazna, gotovo pala, kuća u kojoj je ugledala sijet. Sve utonulo u strašni mir. Ne mogade tu noć sna u oči stajit. Oživješe uspomene od najranijeg djetinjstva.
Rodila se kao treće dijete Iva Anta Lukšić - Ðorge i Katne rođene Marinović - Bizgun. Bog vo je dao bistar um i veselu prirodu, dati da može podnjeti sve ono što će je snać. Nije daleko odila. Udala se u prvi komšiluk, u Iličkoviće za Pera Iva s kojijom je odrasla. Kratko je bila sa svojiom čekom, jerbo je on ubrzo, kaji svikolici koji se ožene, pasao u Carigrad da rabota i da obezbjeđuje familju. Tako je bilo u storo brijeme. Iako beku na veliku dalinu, Pero i Peroca su živjeli kaji jedna duša. Što je mislio on tamo, to je činjela ona ovamo. Pero beše pošten i vrijedan i brzo je postao jedan od glavnih kuvara u hotelu Tokatlijan. Na pameti mu beše samo njegov dom. Sve što je zaradio doma je slao, kupovao djeci aljinice, njozi lijepe jašmake, svilene faculete, belezike i prstene. Nosila je lumbrelu kaji banica. A ona je uživala podižući Mila i Maru, držala kuću i džardine, sve soma, ele Pero beše jedinac.
Nije se štedila, kalala bi samo kad bi pasala u dušek. I vazda vesela i sretna. Bilo vo je srce punano gledajući one dvije glajice ge se bude i ge u san tonu. Svuđe š njima, okolo njih, sve za njik. I tako urastoše: on pou njik ne beše onoga veselja. Kad udade Maru u Šušan ostade soma. Ma se držala junački, beše razabrana kaji vazda i dalje u rabotu kroz džardine i u šalu. Ne da je njozi jadnozi nečesovi merak bio škerce da čini, nego je život prilike činio a ona je mu je odgovarala, teke da se javi, da je živa.
Osim one tuge dođoše i godine pa je lumbrelu zamijenila jednijom veljijom stapom. Na njega se naslanjala, su njim je kažovala, naređovala a mlozina su se bome pred tijom štapom uklanjali. Zaklimala je malo pred zoru. Osvanula je vesela što će oprajiti ono što je naumila. Kao što je to vazda činjela, prvo se pomoli. Tedara uvježbanim pokretom kažiprsta, od nosa pređe preko čela, razdijeli kosu i jednijom starinskijom fildišom je uredno očešlja. Uplete kosu opletom u dvije dugačke pletenice koje savi okolo glave. Veza jašmačić i na kraju staji novi bijeli jašmak, kojega pričvrsti frkandelom za oplet. Na kraju se obuče. Umila se na musluk pred kućom, uzela svoji stap i torbicu i krenula u džardin. Nije se osvrnula nijedanput. Sunce već beše ogrijalo izviše Čoktina. U nijemoj tišini, škripnu štrgelac na vrata od obora.
- Bit će kako je volja Božja, pomisli i ispade na putić.
Nige niko. Kad je bila na Rudinu kroz gramlje od grabova opta dolje čeka. Beše to talijanski vojnik koji staše na Vrelo. Imaše crnu, elamet čifliju. Na nju nečesove vide i nečesova puca. Nikada Pero´ca nešto takvo nije vidijela. Stisnu stapčić i uputi se tamonizdola, u svoji džardin. Oni vojnik je vidije i zastade. Ko zna što mu dođe na pamet. Ne znovaše on da pred njim stoji poslednji potomak iz kuće Ðorga, drevne brvačke kuće, koja je svijetu dala 5 svećenika i jednoga nadbiskupa. Odlučno obrte pud nje onu pušketinu i zagrmje:
- Chi va ?!
- Pera Iva žena! Odsiječe Peroca gromotresno i pogleda po sred njega.
- Dove?!
- Tu, do bove! Ne moga ona izdurati da se ne našali.
- Avanti! Zapovijedi vojnik.
- Oću gospodine! I fala ti! I prava kako strijela, laka kaji pero, Pero´ca veselo minu u džardin. Kad je odila nazad, nije se činjela vješta ništa. Vidi ga na rep od oka, ge stoji na Glad-vode. Ma ne abadavaše ona, nego parvo preko mostića pasa put kuće.
- Peroca je došla doma, odio je glas od prozora do prozora.
- Bogu fala! Čuše se uzdasi olakšanja. Sjutri dan, nekolicina junaka pasaše u džardine.
Milica Kovačević
(Tekst je preuzet iz „katkadnika“ Zupci Times jedinstvenog elektronskog magazina ne samo za barske okvire koji objavljuje redakcija na čijem je čeluIlija Markov Vukotić. Ove zavisne novine po cijeni daj šta daš,, kako ih izdavač i uredništvo reklamiraju, i sada su „upakovane“ u PDF format , na četiri stranice, i distribuiraju se elektronskom poštom. Od samog početka, Zupci Times objavljuju zapise o zavičajnoj istoriji, tradiciji, receptima, vicevima, izrekama i lokalnim legendama, i to na arhaičnom jeziku koji se u ovoj reviji brižljivo baštini od prvog broja.)
