Potpredsjednik Vlade i predsjednik Građanskog (zamislite-građanskog) pokreta URA, Dritan Abazović kaza, sinoć, da ljudi na Balkanu imaju nevjerovatnu potrebu da otvaraju „vjerska i nacionalna“ pitanja!!!
Zašto uzvičnici, kad je konstatacija tačna?
Zato što je to dio odgovora, u emisiji „Fokus“, na pitanja o genocidu u Srebrenici!!! Preciznije, na pitanja o stavu ministra pravde i (zamislite) ljudskih i manjinskih prava Vladimira Leposavića, koji je negirao genocid u toj, kad su ubijani ljudi i djeca, najmanje 8372 Bošnjaka, enklavi pod zaštitom UN.
Zapravo, potpredsjednik Abazović tvrdi da njegov kolega iz kabineta Zdravka Krivokapića uopšte nije negirao genocid u Srebrenici!? I to je zanimljivo. Što znači, poštujući elementarne principe logike, da Leposavić, ipak, priznaje genocid, ali samo za Dritanove uši.
Ono, „ministar Leposavić jeste iznio stav koji izaziva određene kontroverze“, ali „Vlada poštuje sve presude Međunarodnog suda“, a potpredsjednik Abazović „ne želi da se trguje žrtvama genocida u Srebrenici“ i „svakome neka služi na čast“ ko „trguje nevinim žrtvama, koje su bile dio jednoga užasa“.
Ne znam da li će upotreba standardnog logičkog aparata pomoći da se izrečeno uspješno raščivija, ali ajde da se zadržimo samo na osnovnom pitanju: zašto je izjava Vladimira Leposavića „kontroverzna“, ako on nije negirao genocid? Da, ovoga puta, ne ulazimo u zamke petparačkog spina o proglašavanju onih što ministra pravde uznemiravaju pitanjima i onih što su zgroženi njegovim odgovorom, za nečasne trgovce žrtvama. Stav iz naslova je, za danas, dovoljan “izazov“ – da upotrijebim taj briselski eufemizam kojim označavaju veliki problem nekoga društva. Jer, ovaj problem u Dritanovoj glavi, njegova funkcija potpredsjednika Vlade čini „izazovom“ za crnogorsko društvo.
Stoga, s velikom zebnjom za javni interes, a s malom nadom da ću zamisliti Dritana, pišem sljedeće redove...
Srebrenica je za Ratka Mladića i Radovana Karadžića bila vjersko i nacionalno pitanje. Koje su oni pokušali da riješe etničkim čišćenjem. I tako je, planski i zvjerski, jula 1995. počinjen genocid.
Danas, odnos prema genocidu u Srebrenici pitanje je ljudskosti, pravde i prava. Baš tim redoslijedom. Onaj ko negira genocid, čak i onaj koji tim povodom daje „kontroverzne izjave“, pada na ispitu po sva tri osnova. A pad se pretvara u sunovrat jedne vlasti i sistema vrijednosti koji ona promoviše, kad u moralnu provaliju poleti ministar pravde, manjinskih i ljudskih prava i, za njim, sva Vlada, uključujući i potpredsjednika, koji kaže da lično priznaje genocid, ali, istovremeno, prihvata besramni izgovor negatora: nijesam bio tamo, a bio sam i makanja u to vrijeme, pa ne znam šta se u Srebrenici desilo!
Andrej Nikolaidis rekao je što treba o tom "alibiju", juče u DRV. A, na pokušaje da se insistiranje na genocidu interpretira kao pokušaj kolektivne stigme, poručio: svako ko kaže da su Srbi genocidan narod je – fašista!
E, to je jasan stav!
„Ja se borim da se ljudi pomire“, kaže potpredsjednik Vlade i dodaje kako ne patiše boreći se „da doprinese građanima Crne Gore da osjete više pravde“! Moram priznati da na ovom mjestu zapire moje poznanje, ne politike – ovo više nije ni najbezočnije politikanstvo, nego ljudskog karaktera. Zato vi, poštovani čitaoci zaokružite jedan od ponuđenih odgovora: A) amoralan, B) imoralan, C) nešto gore od oboje?
No, kad smo kod zgroženosti gopodina Abazovića atavističkim robovanjem Balkanaca „vjerskim i nacionalnim pitanjima“, podsjetiću (ga) na činjenicu da je i sam dosurfao u potpredsjedničku fotelju na tom talasu.
Neobično je, međutim, čak i za balkanske standarde, što je izborna pobjeda, koja ga je dovela na vlast u Crnoj Gori, proslavljena skandiranjima „ovo je Srbija“ i srpskim trobojkama.
Naravno, bilo je i državnih zastava Crne Gore, ali manje nego procenata što ih je URA osvojila na tim izborima.
„Mi smo ljudi koji ne mogu da pređu barijere u sopstvenim glavama“, vajka se vehementni Dritan pred kamerama Javnog servisa. Tačno, potpredsjedniče Vlade! Eto Vam ga herr Leposavić kao živi dokaz.
I kamo sreće da je jedini.
Još da vidimo smišljaju li u Briselu i Ambasadi SAD u Podgorici novi eufemizam za ovu vrstu "evropejske" svijesti ili će posegnuti za nekom riječju kojoj ne treba tumač?
