Ono čemu svjedočimo je vanjskopolički oportunizam. Ovaj potez potvrđuje da vanjska politika američke administracije ne proizilazi iz velike strategije, već iz onoga što je predsjedniku Trampu u datom trenutku čitljivo kao brzo, dominantno i ograničeno. Venecuela nije napadnuta zbog principa, već zato što je prepoznata kao laka meta, zemlja koja je slaba, moralno diskreditovana, geografski blizu i kojom se, prema njihovoj procjeni, može lako upravljati - kaže u razgovoru za Pobjedu profesor upravljanja konfliktima i globalne politike sa američkog univerziteta Džons Hopkins u Vašingtonu Siniša Vuković.
7
Ističe da intervencija u Venecueli i hapšenje Madura šalje poruku da moćne države mogu jednostrano, na osnovu svojih interesa, odlučivati koji su lideri legitimni, brišući granicu između rata i policijske akcije.
Administracija republikanskog predsjednika je napala nezavisnu državu i uhapsila njenog predsjednika zbog toga što je autokrata i što se bavi trgovinom droge. Kako komentarišete ovaj potez Trampa?
VUKOVIĆ: Za početak, moramo istaći širi kontekst, prije svega da je Venecuela sedma zemlja koju je ova administracija napala od dolaska na vlast. Nema sumnje da se ovim potezom krilatica „mirotvoračkog predsjedništva“, koju je ova administracija promovisala tokom kampanje, zapravo u direktnoj koliziji sa drugim sloganom - mir kroz snagu, koji je ovom akcijom dobio svoju punu praktičnu i brutalnu interpretaciju.
Isto tako moramo razdvojiti pitanje prirode Madurove vladavine od načina na koji je ova intervencija izvedena. Niko ozbiljan ne spori da je Venecuela pod Madurom patila od teškog autoritarizma i ekonomskog sunovrata, niti da postoje ozbiljne indicije o vezama državnog vrha sa kriminalnim strukturama. Istovremeno, Maduro je nedvosmisleno izgubio prethodne izbore, i na vlasti je samo zahvaljujući svom represivnom aparatu i gušenjem svih privida elementarnih sloboda i prava.
Uprkos svemu navedenom, pretpostavke koje su dovele do intervencije su u direktnoj koliziji sa međunarodnim pravom. Trampova administracija koristi koncept kriminalizacije suvereniteta, slično kao u invaziji na Panamu 1989. godine. Pretvaranjem šefa države u običnog kriminalca pod optužbom za narko-terorizam, oni pokušavaju da zaobiđu međunarodne institucije. Međutim, trgovina drogom, ma koliko pogubna, ne predstavlja oružani napad prema Povelji UN-a koji bi pravno opravdao vojnu invaziju u samoodbrani. Kako tada, tako i danas možemo već viđeti da je reakcija na globalnom nivou prilično negativna i uz par izuzetaka, unisono se osuđuje nedvosmisleno kršenje međunarodnog prava.
Ova situacija takođe neodoljivo podsjeća na 2003. godinu, invaziju na Irak, ali uz potpunu inverziju retorike koja otkriva apsurd trenutnog trenutka. Jedina razlika je u tome što je 2003. godine Bijela kuća pokušavala da nas ubijedi da je invazija pokrenuta radi stvaranja demokratije, dok su kritičari tvrdili da je riječ o nafti. Danas, Bijela kuća otvoreno insistira na tome da su ovo uradili zbog nafte – čak pominjući uzimanje nafte kao kompenzaciju – dok kritičari paradoksalno tvrde da se intervencija mora sprovesti radi demokratije. I tu leži i možda najveća nedoumica, ili nejasnoća. U oba prethodna slučaja, a njima možemo dodati i intervenciju u Grenadi 1983, postojao je makar preliminarni cilj i namjera koja je bila bazirana na vrijednostima. Dakle postojao je cilj koji je na određeni način hrabrio stanovništvo u tim zemljama da se okrenu demokratiji, i preuzmu vlast u svoje ruke. Ovog puta, Maduro je uhapšen, a na vlasti je ostao njegov cjelokupni aparat, i najava Bijele kuće da će usko sarađivati sa njegovom nasljednicom koja je navodno legitimna, a Maduro nije, iako predstavljaju isti režim.
Dakle, imamo opasan presedan kroz kombinaciju ciničnog priznanja o resursima i pravno neutemeljenog napada na suverenu zemlju. To šalje poruku da moćne države mogu jednostrano odlučivati koji su lideri legitimni na osnovu svojih interesa, brišući granicu između rata i policijske akcije.
Kako će ova situacija uticati na Latinsku Ameriku?
VUKOVIĆ: Ovaj potez ukazuje na veoma problematičnu istoriju nasilnih promjena režima u regionu i budi mračna sjećanja. SAD je redovno intervenisala u politici Latinske Amerike tokom Hladnog rata, u nekim slučajevima idući toliko daleko da je direktno izazivala promjene režima. Moramo pogledati činjenice, a ne samo retoriku.
Ako analiziramo učinak ekonomskih, političkih i društvenih efekata promjena režima pod sponzorstvom SAD u više od deset latinoameričkih zemalja u proteklih 100 godina, podaci su neumoljivi. Takve akcije su u prosjeku dovodile do umjerenog pada realnog prihoda po glavi stanovnika, ali i do dramatičnog pada indeksa demokratije, vladavine prava, slobode govora i građanskih sloboda. Ovi nalazi jasno pokazuju da se bilo kakva potencijalna korist od ovakvih intervencija mora pažljivo odmjeriti naspram ogromne cijene koju su platili ljudi koji žive u tim zemljama.
Dodatnu zabrinutost izaziva trenutna nepredvidivost. Imamo veoma nejasne signale o mogućem drugom talasu napada, pa čak i spekulacije o kopnenoj invaziji. Istovremeno, iz Vašingtona stižu signali da se sličan scenario može desiti i saveznicima poput Meksika ili Kolumbije, što stvara atmosferu straha i nestabilnosti u cijeloj hemisferi. Sve ovo sugeriše da ne postoji jasan plan ili dugoročna strategija za dan poslije, već da prisustvujemo dominaciji čiste improvizacije sa potencijalno katastrofalnim posljedicama.
Kakvu poruku je Tramp poslao svijetu, ali i Putinu, da je legitimno napadati druge države, pogotovo one sa ogromnim naftnim bogatstvom?
VUKOVIĆ: Moramo biti veoma oprezni sa poređenjima, jer postoji opasnost od lažne ekvivalencije. Istina je da će ovaj potez SAD Putinova propagandna mašinerija i njegova spin doktrina iskoristiti kao poklon kako bi opravdala svoje akcije i logiku zona uticaja. Međutim, činjenica je da Putin nije tražio inspiraciju u američkim potezima, jer je ono što on radi u Ukrajini dramatično gore od bilo kog primjera iz problematične istorije američkog intervencionizma. Putinova invazija na Ukrajinu nije samo kršenje međunarodnog prava, već direktan pokušaj njegovog potpunog ukidanja. On čak i ne pokušava da stvori privid legalističkog opravdanja; akti aneksije, zločini genocida i eliminisanje suverenih država nemaju apsolutno nikakvo utemeljenje u bilo kojoj vrsti pravne argumentacije. Dakle, ono što Putin radi nije ni blizu problematičnim akcijama SAD o kojima govorimo. Putin ne pokušava ni da kamuflira svoju intervenciju kao promjenu režima već otvoreno pokušava da eliminiše samo postojanje Ukrajine kao države, anektira njenu cjelokupnu teritoriju i diktira uslove kapitulacije. To nikada nije bio slučaj ni u jednoj američkoj intervenciji, bez obzira koliko one bile problematične ili ilegalne. Iako će Kremlj ovo koristiti za svoje narative, suštinska razlika ostaje: jedno je (ilegalna) promjena vlasti, a sasvim drugo brisanje države sa mape svijeta.
Da li je ovo spoljna politika SAD koju ste pominjali u intervjuima - politika kojoj su samo interesi sveti?
VUKOVIĆ: Apsolutno, ovo je čista manifestacija takve politike, ali moramo biti precizni u njenoj definiciji. Mnogi analitičari griješe pokušavajući da Trampove poteze svrstaju u tradicionalne kategorije poput realizma ili izolacionizma. Istina je mnogo surovija jer ovđe nema koherentne doktrine, ona se tek postepeno manifestuje kroz nedavnu strategiju nacionalne bezbjednosti, ali i ona do sada njie do kraja i u pravoj mjeri sprovedena u djelo. Ono čemu svjedočimo je vanjskopolički oportunizam. Ovaj potez potvrđuje da vanjska politika ove administracije ne proizilazi iz velike strategije, već iz onoga što je predsjedniku u datom trenutku čitljivo kao brzo, dominantno i ograničeno. Venecuela nije napadnuta zbog principa, već zato što je prepoznata kao laka meta, zemlja koja je slaba, moralno diskreditovana, geografski blizu i kojom se, prema njihovoj procjeni, može lako upravljati.
Takođe, vidimo jasnu razliku između averzije prema vječnim ratovima (forever wars) i sklonosti ka oštrim, teatralnim akcijama. Administracija izbjegava dugotrajne okupacije ne zbog pacifizma, već zbog političkog rizika, ali zato objeručke prihvata spektakularne udare koji demonstriraju moć. Dakle, da, interesi su sveti, ali ne nužno dugoročni strateški interesi države, već kratkoročni interesi dominacije i političkog spektakla. To je politika improvizacije, gdje se pravila pišu u hodu, a jedini zakon je zakon jačeg.
