Profesor upravljanja konfliktima i globalne politike sa američkog univerziteta Johns Hopkins u Washingtonu Siniša Vuković u drugom dijelu intervjua za Vijesti.ba objašnjava ključne razloge očito poremećenih transatlantskih odnosa.
"Korijen očiglednog poremećaja odnosa SAD i Evrope leži u fundamentalnoj promjeni američke percepcije Evrope, koja se više ne posmatra kao ideološki blizanac, već kao entitet zahvaćen dubokom krizom identiteta. Dok su ranije tenzije između Vašingtona i Brisela uglavnom bile fokusirane na nivo vojne potrošnje i trgovinske tarife, sadašnji raskol primarno je ideološke prirode, gdje linija podjela više nije geografska, već politička“, kaže profesor Siniša Vuković.
Prema njegovim riječima, poremećaj proizlazi iz redefinisanja samog pojma „Zapada“ i uloge Amerike u njemu.
"Dok Evropa svoje savezništvo još primarno vidi kroz prizmu zajedničkih liberalnih demokratskih vrijednosti i institucionalnih okvira saradnje, nova Strategija usvaja takozvanu nativističku viziju, koja vrijednost saveznika mjeri njihovom spremnošću da odbace liberalnu ideologiju i vrate se tradicionalnim, nacionalnim identitetima. Ovaj sukob vizija stvara utisak da se u ovom trenutku, i makar u bliskoj budućnosti, Amerika i Evropa više ne razilaze samo oko taktike ili novca, već oko fundamentalnog pitanja šta znači biti dio zapadne civilizacije, pri čemu Vašington sada evropske liberale, a ne Rusiju, posmatra kao primarnu prepreku svojoj viziji svijeta“, objašnjava profesor Vuković.
Kako se odnos SAD i Evrope reflektuje na NATO? Ima li mjesta strahu da bi predsjednik Tramp mogao "razvaliti“ NATO?
VUKOVIĆ: Nova Strategija kod mnogih budi određenu dozu bojazni da je budućnost Alijanse direktno uslovljena sve učestalijim nagovještajima mogućeg pražnjenja američkih bezbjednosnih garancija i uslovljavanjem podrške drugim članicama. Za sada, najkonkretniji udarac dugogodišnjoj politici Alijanse predstavlja eksplicitni poziv u Strategiji na okončanje proširenja NATO-a, štoznači direktno odustajanje od politike otvorenih vrata, koja je decenijama bila temelj euroatlantske bezbjednosne arhitekture. Takođe, ovim se šalje signal Moskvi da su njeni zahtjevi za zaustavljanje širenja Zapada uvaženi.
I ovim Kremlj može biti zadovoljan, to hoćete da kažete?
VUKOVIĆ: Nema sumnje da će zamrzavanje daljeg proširenja obradovati ruske vlasti, koji ovaj potez mogu tumačiti kao krnjenje američke volje da okuplja i štiti nove demokratije u Evropi. Time NATO prestaje da bude instrument odbrane stabilnosti i demokratije, postajući zatvoren klub čija je budućnost neizvjesna. Istovremeno, nova Strategija najavljuje i fizičko povlačenje, redefinišući globalni vojni položaj SAD-a.
Kako?
VUKOVIĆ: Zapadna hemisfera jasno je definisana kao dominantan geografski prioritet - za razliku od Evrope ili Azije - najavljujući globalnu vojnu poziciju, usklađenu prvenstveno sa tim ciljem. Ovakvo repozicioniranje snaga, uz naglasak na izgradnju odbrambenih sistema poput „Zlatne kupole“ za zaštitu američkog tla, sugeriše povratak davno najavljenog ali nikad materijalizovanog izolacionistikog koncepta Tvrđave Amerike. U tom scenariju, bezbjednost saveznika postaje sekundarni prioritet, što nužno vodi ka smanjenju američkog prisustva u Evropi, ostavljajući kontinent da se sam nosi sa bezbjednosnim izazovima, dok Vašington svoje resurse preusmjerava na zaštitu sopstvenih granica i neposrednog susjedstva.
Kakve mogu biti posljedice?
VUKOVIĆ: U postojećim okolnostima, suočavamo se sa dubokom neizvjesnošću i volatilnošću, u kojoj će se jaz između dvije strane neminovno širiti. Budući da Strategija otvoreno zagovara otpor unutar evropskih nacija protiv njihovih vlada, suštinska osnova za oslanjanje na američke dugoročne obaveze u ovom je trenutku u velikoj mjeri dovedena u pitanje. Bez baze povjerenja, evropski saveznici ne mogu računati na pomoć SAD-a u krizi, osim ako ona nije osigurana konkretnim, kratkoročnim materijalnim zalozima. Jedna krajnost te dinamike NATO pretvara u praznu ljušturu ili nepredvidiv forum,u kojem bezbjednosne garancije zavise od trenutnog raspoloženja Bijele kuće i ideološke poslušnosti, a ne od ugovornih obaveza.
Znači li to i definitivan kraj sna Ukrajine o članstvu u NATO?
VUKOVIĆ: Ukrajina se zaista suočava sa perspektivom gubitka ključnog strateškog cilja — članstva u NATO. Eksplicitni poziv Strategije na okončanje proširenja NATO-a direktno podriva „Plan pobjede“ predsjednika Zelenskog i signalizira da su SAD spremne da uvaže ruske bezbjednosne zahtjeve kako bi zatvorile ovo žarište. Uz retoriku slavljenja predsjednika Trampa kao predsjednika mira koji koristi nekonvencionalnu diplomatiju za gašenje sukoba, te naglasak na izbjegavanju vječnih ratova, jasno je da Kijev treba da očekuje transakcijski pristup. U takvom okviru, gdje je prioritet ekonomski prosperitet i stabilnost, a ne pravda ili međunarodno pravo, Ukrajina rizikuje da postane objekt pregovora velikih sila, prepuštena Evropi, koja je i sama u Strategiji označena kao slaba i zavisna.
U tom kontekstu, očekivan je pritisk predsjednika Trampa i članova njegove porodice na Kijev i predsjednika Zelenskog, te njihov prilično benevolentan odnos prema agresoru u Moskvi?
VUKOVIĆ: Ukrajina se odavno bori na dva fronta. Jedan je onaj otvoreni front na bojnom polju protiv ruske agresije, i za sada uspijeva odoljeti tim izazovima na veoma efikasan i kreativan način. Drugi je front geopolitičke neizvjesnosti, koji je, objavljivanjem nove Strategije, postao znatno teži za Kijev. Iz Strategije je lako zaključiti da Ukrajina može očekivati drastičnu promjenu američke pozicije, prije svega kada je riječ o prelasku sa bezuslovne podrške na pritisak za postizanje brzog mirovnog sporazuma, koji bi u jednom od scenarija išao na štetu ukrajinskog teritorijalnog integriteta i dugoročnih bezbjednosnih garancija. Ova sumorna prognoza temelji se na činjenici da Strategija suštinski redefiniše prirodu sukoba, svodeći ga na problem upravljanja evropskim odnosima sa Rusijom, koji zahtijeva diplomatski angažman, a ne vojnu pobjedu. To što se u tekstu upadljivo izostavlja odgovornost Rusije za agresiju, dok se istovremeno kritikuju evropski saveznici zbog navodnog sabotiranja mirovnih procesa, pokazuje da Vašington više ne vidi Moskvu kao neprijatelja kojeg treba poraziti, već kao sagovornika s kojim treba obnoviti stratešku stabilnost.
Šta to znači za Kijev?
VUKOVIĆ: Znači da se američka diplomatska težina vjerovatno neće koristiti za jačanje ukrajinske pregovaračke pozicije, već za primoravanje obje strane na kompromis, pri čemu će pritisak na zavisnu stranu, tj. Ukrajinu, biti efikasniji.
Jeste li očekivali snažniju reakciju američke javnosti na prvi nacrt mirovnog plana za Ukrajinu, koji je, kažu evropski posmatrači, više ruski nego američki?
VUKOVIĆ: Iskreno nisam. Odavno je pažnja američke javnosti usmjerena na domaća pitanja - od ekonomije i imigracije, do ukidanja određenih ostvarenih prava - od reproduktivnih do političkih. Indikativno je da se u okviru republikanske stranke nerijetko mogu čuti disonantni tonovi kada je riječ o strategiji prema Ukrajini i Rusiji. Nedostatak jasnog plana doveo je do curenja informacija o tzv. planu od 28 tačaka, koji je uključivao zamrzavanje linija fronta i odgađanje članstva u NATO. Taj plan je bio toliko loše primljen da su ga zvaničnici morali povlačiti i objašnjavati, što potvrđuje Vašu ocjenu o konfuziji. Indikativno je i da Ukrajina i svi koji podržavaju njen opstanak i odbranu nikako ne uspijevaju da preuzmu dominaciju u oblikovanju narativa u javnom prostoru SAD, čak ni u samoj Evropi. Upravo se u SAD jasno vide konture psiholoških operacija koje idu na ruku ciljevima Moskve da se stvori iluzija o zamoru i nedosljednosti zbog podrške Ukrajini, i da se samim tim ojača potreba da se SAD dodatno distanciraju od navodno koruptivnog ukrajinskog rukovodstva. Ukrajinci ne uspijevaju da preuzmu narativ.
Kako da preuzmu narativ? Sami pominjete ’psihološku operaciju’.
VUKOVIĆ: Insistiranjem da aktuelna Trumpova administracija nastavi da ih podržava. Zelenski se već jednom opekao u Bijeloj kući kada je spremio teze koje su se pozivale na zajedničke vrijednosti i principe, i tada je bilo jasno da je sa ovom administracjiom potrebno drugačije komunicirati, prije svega isticanjem kratkoročnih pobjeda i liderstva koji se direktno priprisuju Trumpu i njegovim saradnicima. Rusi su odavno razumjeli novu prirodu pregovora i vješto se prebacili na teren transakcionog raskusuravanja i oblikovanja ishoda kroz ekonomsku dobit. To je ono što nedostaje Ukrajini i Evropi ako i dalje namjeravaju da se oslanjaju na Ameriku kao ključnog saveznika u ovoj po njih egzistencijalnoj borbi. Korištenje fraza koje su bila upotrebljive za Bidenovu administraciju neće ih daleko odvesti. Ovo je novi proces sa novim igračima i potpuno izmijenjenim pregovaračkim pravilima.
Djeluje da pravila ne postoje, preko noći se mijenjaju pozicije.
VUKOVIĆ: To je istina. Izgleda da još nije jasno u kojoj mjeri je sadašnja administracija odlučna da zauzme jasan i decidan stav po pitanju Ukrajine, čak i kada se uzme u obzir nova Strategija. Ključni potezi koji su sprovedeni u posljednjih nekoliko mjeseci nerijetko su slali kontradiktorne poruke u zavisnosti od toga ko je sagovornik u tom trenutku. Postavljani su rokovi, kritikovani sagovornici, zamrzavalo pa pojačavalo dopremanje oružja, nudili se kompromisi, pa dostavljali ultimatumi, hvaljen je progres, pa najavljivan kolaps pregovora. Djeluje da do skoro nije postojao jasan plan i strategija, već se sve svodilo na opipavanja terena. Jasno je da se Trumpovoj administraciji i pregovaračkom timu žuri da prikaže pregovore kao vlastitu pobjedu, i to na fonu doktrine "predsjednika mira". Međutim, svako iole upućen u stanje na terenu i u meritum ovog slučaja zna da je ključno uzeti u obzir da je loš dogovor gori od nedostatka dogovora.
Zašto?
VUKOVIĆ: Bilo kakav ishitren mir koji zamrzava sukob Putinu bi omogućio da oporavi snage i pripremi se za novu agresiju. Potencijala za konfuziju ne nedostaje, što dodatno doprinosi osjećaju neizvjesnosti Ukrajine, koja disonantne tonove mora tumačiti na oprezan i pragmatičan način.
Ima li Ukrajina uopšte prostora da bira? Šta je realna mjera kompromisa u datim okolnostima?
VUKOVIĆ: Prostor Ukrajine drastično je sužen, prvenstveno zato što ruski zahtjevi nisu usmjereni na kompromis, već na kapitulaciju. Putinovi uslovi uključuju takozvanu denacifikaciju, demilitarizaciju i neutralnost, što suštinski znači kraj suverene Ukrajine. U takvim okolnostima, ideja da Ukrajina može trgovati teritorijom za mir je iluzorna, jer Kremlj pregovore vidi samo kao pauzu za legitimaciju svojih osvajanja prije novog napada. Što se tiče realne mjere kompromisa, trenutna situacija na terenu sugeriše da obje strane gube u ovom iscrpljujućem ratu. Rusija se suočava sa inflacijom i ogromnim nedostatkom radne snage, dok je Ukrajina iscrpljena razaranjem. Ipak, pritisak na Kijev da prihvati nepovoljan mir zanemaruje lekcije iz prošlosti. Najbolja strategija, koju sugeriše i historijska paralela sa Reganovim pristupom Afganistanu 1983. godine, je strpljenje i nastavak podrške dok protivnik ne shvati uzaludnost invazije.
Ima li ovakva Evropa uopšte snage i autoriteta da pomogne Ukrajini?
VUKOVIĆ: Ako je opravdana kritika trenutne konfuzije prouzrokovane američkim naprasnim pragmatizmom u mirovnom procesu, onda je također važno reći da je Evropa u velikoj mjeri zaslužna za status quo. I to prvenstveno zbog svog indolentnog stava prema naoružavanju Ukrajine iz sopstvenih sredstava. Očekivanje da će SAD nastaviti neometano dopremanje oružja, a da Evropa može da bira koliko će i šta iz svojih zaliha poslati najblaže rečeno je naivno, i suprotno istinskim interesima Evrope. Upravo je ovaj rat egzistencijalno pitanje za Evropu, mnogo manje za SAD, i u takvim okolnostima se ne blokiraju isporuke opreme iz Njemačke i Francuske, koje na bojnom poljumogu značajno popraviti ofanzivne kapacitete Ukrajine. Njemačka neispunjena obećanja o Taurusima slikovit su prikaz evropskog cinizma i manjka razumijevanja da im je rat ne samo u komšiluku, već potencijalno kuca na vrata.
Pretpostavljam da u Nacionalnoj strategiji bezbjednosti SAD nigdje niste naišli na pojam – Zapadni Balkan?
VUKOVIĆ: Nije to iznenađujuće, niti bi moralo biti zabrinjavajuće. Balkan je bio ključna tema u svim strategijama devedesetih godina, prvenstveno zbog ratnih dešavanja. Već s početka ovog vijeka, sve strategije su isticale duh tzv. ispunjene misije, tj. da je Balkan smiren i da se može lakše upravljati procesima kada nema ratnih razaranja. Međutim, Balkan uvijek nađe način da se vrati u fokus, nerijetko kroz zakonodavnu i izvršnu vlast, ne samo kroz strategije i platforme. Nedavno je u Zastupničkom domu usvojen vojni budžet za 2026, u okviru kojeg je uključen i tekst nacrta zakona, što ga je još 2022. godine predložila senatorka Šahin. Ukoliko sve bude išlo po planu i taj zakon naredne sedmice prođe Senat, to će i formalnim zakonski aktom na veoma izričit način projektovati američke interese na zapadnom Balkanu.
Koje interese?
VUKOVIĆ: Novi tretman stranog malignog uticaja, na primjer. Ovo pitanje više nije sporedna tema, već je podignuto na nivo samostalnog, obaveznog i ponavljajućeg zahtjeva za obavještajnim izvještavanjem. Eksplicitnim fokusiranjem na aktivnosti Rusije i Kine, zakon šalje jasnu poruku da se region posmatra kao poprište geopolitičkog nadmetanja. Povećanje broja nalaza, uz naglasak na korupciju, dezinformacije i specifičnu zabrinutost oko izbornih procesa u Srbiji, sugeriše da SAD sada raspolažu mnogo detaljnijom i kritičnijom slikom stanja na terenu nego ranije. Ovim zakonom SAD eksplicitno odbacuju opasne ideje o razmjeni teritorija, podjelama ili prekrajanju granica duž etničkih linija, te se reafirmiše princip multietničnosti i stabilnosti postojećih granica kao temelj američke politike.
Insistiranje na diversifikaciji energetskih resursa i smanjenju zavisnosti od ruskih energenata, uz podršku saveznicima posvećenim vladavini prava, jasno pozicionira energetiku kao pitanje nacionalne bezbjednosti. Najzad, ovim zakonom se američki pristup transformiše iz pasivnog posmatranja u aktivni strateški angažman na zapadnom Balkanu. Kroz insistiranje na standardima NATO u cyber odbrani, podršku demokratskim reformama i jasno geopolitičko pozicioniranje protiv malignih uticaja, novi zakonodavni okvir pruža robusniju platformu za stabilizaciju Zapadnog Balkana u eri obnovljenog nadmetanja velikih sila. Zato je možda i bolje što se Balkan nije našao u novoj stragiji, već je dobio na značaju kroz novi zakon.
