Prije skoro dvije i po hiljade godina, 390. ili 387. godine pr. nove ere, keltski vojskovođa Bren uzviknuo je čuvenu rečenicu „Jao pobijeđenima!“ bacajući svoj mač na vagu. Bio je to jedan od najtežih poraza u rimskoj istoriji. I Rimljani su to zapamtili. U narednim vjekovima su se borili protiv Kelta sve do Cezarovog osvajanja Galije i Britanije u I stoljeću p.n.e. Sjećajući se poraza, poveli su posebnu vojnu ekspediciju na ostrvo Man, kako bi uništili i posljednje uporište keltskih druida. Ovim činom revanšizma, uništena je jedna originalna drevna civilizacija, a Evropa ostala uskraćena za veliki dio svog nasljeđa. Slično su Rimljani uradili i sa Kartaginom, kada su na kraju Trećeg punskog rata, sjećajući se poraza i prijetnje Hanibalove Rimu, preko ovog drevnog grada zaorali brazdu, kao simbol da se nikada više ne obnovi.
No, to su bila antička vremena, paganska, surova. Nakon tih dvije hiljade i kusur godina trebalo bi da smo dovoljno svjesni i civilizacijski napredni da našim odlukama više ne vladaju takvi animalistički porivi. Da znamo i možemo bolje, humanije, staloženije. Da pobjede i poraze prihvatamo kao djelove istog istorijskog procesa i da učimo na svojim greškama. Zato nas uvijek iznova iznenade neki anticivilizacijski ispadi i primjeri primitivnog revanšizma.
Upravo događaj koji je uznemirio crnogorsku i regionalnu javnost ovih dana u Beranama, oko imenovanja ulica, takav je slučaj. Prijedlog da jedna od ulica u tom gradu bude nazvana po osuđenom ratnom zločincu Ratku Mladiću nije samo pokušaj proturanja velikosrpstva na mala vrata. Mada su mnogi ustali svojim glasom protiv toga, skaredne ideje glorifikovanja ratnih stradanja i zločina s kraja XX vijeka i pokušaja remećenja skladnih odnosa u regionu, nijesu uvidjeli da je tu posrijedi čist primjer revanšizma. Vodeći se, izgleda, onom maksimom Andrićevog junaka kmeta Simana, o tome ko će i koliko dugo koga da jaše, dvije NVO organizacije podnijele su svoj prijedlog za nazive ulica u Beranama. Tako su se na listi našle velike ličnosti iz srpske i još ponečijih istorija završno sa pomenutim generalom, koji uzgred i ne može dobiti ulicu jer je još živ.
Pošto sumnjam da je predlagačima promakao taj detalj, jasno je da uopšte nije riječ o njemu, ni da li će neka beranska ulica nositi njegovo ime. Posrijedi je zapravo jedan traljav pokušaj revanšizma sa ciljem da ubijedi, prvo sebe pa druge, da je konačno stiglo „njihovo“ vrijeme. Da je vrijeme da se svi ti pravednici, poput Đurišića, Đujića, Mladića, spašavaju iz strašnih kandži komunizma, a od skoro i svjetskog globalizma. Da se nakon tri četvrtine vijeka provedenih pod „terorom“ domaćih boljševika može „osloboditi“ jadni ugnjeteni narod. Da je napokon stiglo doba da se doaka bogomrskim činovima crvenog režima, koji je u svom zlom naumu gradio fabrike, škole, domove kulture, sale, bioskope. Jednom riječju, da je došlo vrijeme za revanš.
Kao što su nekada stari Rimljani progonili Kelte, zbog njihove čudne i varvarske religije od koje su se plašili, pitanje je da li će se i kod nas desiti nešto slično. Primjeri u Beranama, Budvi, u Pljevljima, Nikšiću, Podgorici, opominju nas na to koliko je malo potrebno da se duh revanšizma pušti iz boce. Od imena ulica u Beranama do hajke za micanje Mauzoleja na Lovćenu, sve su to reperi po kojima možemo naslutiti neizvjesnu budućnost. U osnovi svega leži poziv za rušenje, beslovesnoj gomili, svega što su generacije prije nas izgradile u ime nove budućnosti. Doživljaj prilike za revanšom, osvetom, stvara kod masa poseban osjećaj pripadništva i diferencijacije na mi i oni. Zato je potrebno puno mudrosti, staloženosti i takta, da se izbjegnu ovakve zamke i ostane čvrsto na putu skladnog i života po mjeri civilizacijskih standarda. Zbog toga, potrebno je dati šansu istoriji da zaista ispuni ulogu učiteljice života i pokaže nam situacije i događaje od kojih treba da se klonimo.
