Sukob koji je nastao između Joanikija i Srpske pravoslavne crkve ima malo veze s Crnom Gorom, ocijenio je u intervjuu za Slobodnu dalmaciju prof. dr. Zlatko Vujović, politolog i analitičar, predsjednik Upravnog odbora Centra za monitoring i istraživanje (CeMI). S
Sukob se, kazao je on, dogodio prije svega zbog nekih unutarsrpskih pitanja i odnosa prema protestima studenata u Srbiji.
“Ali i odnosa unutar same SPC kada govorimo o frakcijama i strujama unutar nje, a koje se tiču približavanja Joanikija nekim krugovima, kao što je to vladika Grigorije (glasni protivnik aktualnog režima u Srbiji), i zauzimanja negativnog stava prema (predsjedniku Aleksandru) Vučiću. Isti taj sukob nastao bi i da je Joanikije bio na čelu neke druge eparhije, a ne Mitropolije crnogorsko-primorske. Taj sukob, prema tome, nema veze sa zaštitom uslovno-političkog nasljeđa prethodnoga mitropolita Amfilohija. To govorim jer je Joanikije doveden kako bi rasformisao sve što je Amfilohije radio na građenju neke pseudoautonomne pozicije Mitropolije crnogorsko-primorske i ono što je Amfilohije izborio kako bi se odlukama Sabora Srpske pravoslavne crkve stvorila Pravoslavna crkva u Crnoj Gori (PCCG)", kaže Vujović.
Pravoslavna crkva u Crnoj Gori je, ocjenjuje dalje, "jedan čudan format".
"Ona je bila dio Srpske pravoslavne crkve, a sastojala se od četiri eparhije – uključujući Mitropoliju crnogorsko-primorsku, Eparhiju nikšićko-budimljansku te još dvije manje eparhije – i imala je svoj Episkopski savjet na čijem je čelu bio Amfilohije. Kada je postavljen Joanikije, dio odluke Sabora SPC-a u paketu je bio i ukidanje statusa Pravoslavne crkve u Crnoj Gori, Episkopskog savjeta te titule cetinjskog arhiepiskopa za onoga ko je na čelu Mitropolije crnogorsko-primorske. I na taj način je Mitropolija crnogorsko-primorska stavljena u identičnu ravan s ostalim mitropolijama SPC-a. Joanikije se tome nije protivio, naprotiv, maksimalno se zalagao jer je on bio protivnik Amfilohija i uslovno rečeno neko ko treba služiti kao teg zvaničnog Beograda u liku SPC-a kako bi obuzdao rezultate Amfilohijevih ambicija", objašnjava Vujović, naglašavajući da je Amfilohije nesporno bio srpski nacionalist, ali i da je u nekoliko intervjua govorio kako SPC mora uvažiti novo stanje stvari – da je Crna Gora nezavisna država.
Odgovor na tu novonastalu realnost, prema Amfilohiju, trebalo je biti formiranje Pravoslavne crkve u Crnoj Gori kao neke vrste autonomije "koja je prije svega bila oslonjena na harizmu i uticaj Amfilohija unutar SPC-a, a ne na neke formalne poluge zaštite tog autonomnog statusa, jer to se sve zasnivalo na odlukama Svetog arhijerejskog sinoda Srpske pravoslavne crkve", govori Vujović.
Amfilohije nije bio neko ko se zalagao isključivo za SPC u Crnoj Gori, a to su vjernici svojim odlukama i glasovima poduprli jer su strahovali da će obnavljanje nezavisnosti Crne Gore voditi onome što su iz istorijskih knjiga SPC-a znali da je normalan tok stvari, objašnjava Vujović.
"Dakle, Amfilohijev je model bio da se primijeni praksa Grčke ili Ruske pravoslavne crkve prema crkvama koje su one iznjedrile, za razliku od SPC-a koji polaže pravo na teritorije drugih država, što nije prihvatljivo jer prefiks ‘srpska‘ ne obuhvata različite identitete. Tako se i u Makedoniji nekada zvala Srpska pravoslavna crkva u Makedoniji", govori Vujović.
Konačno, Joanikije nije bio pristalica Amfilohijeva pristupa unutar SPC-a, on je bio negator tog pristupa.
"Ali sada imate nešto drugo – pokušaj da se zaštite interesne pozicije Joanikija i kruga oko njega, jer njih može zadesiti sudbina episkopa budimskoga Justina, koji je nedavno smijenjen. Dakle, ideja je da Beograd može smijeniti Joanikija na jednoj sjednici i da to bude to, tačka", zaključuje Vujović.
Strategija SPC-a u Crnoj Gori
Uopšteno govoreći, strategija SPC-a u Crnoj Gori jeste da ne postoji jedna eparhija koja bi se podudarala s granicama države Crne Gore. Umjesto toga stvorile bi se eparhije koje bi dijelom bile u Crnoj Gori, ali dijelom u Srbiji ili Bosni i Hercegovini. Prema Vujoviću, to bi poslalo poruku da su to samo eparhije unutar većeg entiteta, što je Srpska pravoslavna crkva.
"Iz njihove perspektive bilo bi potpuno logično da s jedne strane dodatno podijele Mitropoliju crnogorsko-primorsku, s time da tu ne treba izuzeti još jedan element koji nije vezan uz identitetsku gimnastiku, već i uz finansijsku komponentu. Naime, ključni izvor moći i novca jeste manastir Ostrog, koji ostvaruje prihod od desetka miliona eura koji nisu službeno evidentirani na računima niti se za njih plaća porez – to je ogroman gotov novac koji je na raspolaganju Mitropoliji crnogorsko-primorskoj. Manastir Ostrog nalazi se na njenoj teritoriju, pa sada imate situaciju da – ako bi se formirala neka nova eparhija u kojoj bi se, recimo, manastir Ostrog ili neki drugi izvori prihoda pripojili drugoj eparhiji, odnosno ako bi se promijenile granice Budimljansko-nikšićke eparhije ili neke druge – finansijska moć bila bi gotovo nepostojeća”, kaže on.
Zaključuje da to prekrajanje granica može biti prijetnja.
"Ne samo da ćemo te smijeniti nego ćemo ti oduzeti i manastir Ostrog", a to nije stvar simbolike koliko stvar financijskih prihoda jer bi bez toga novca uticaj Mitropolije crnogorsko-primorske bio znatno manji na strukturu sveštenika, povezanih osoba i ostalih u Crnoj Gori”, kaže Vujović.
A gdje je sada u tome Vučić, pitamo profesora Vujovića.
"Vučićev je interes jasan: potpuna kontrola nad Srpskom pravoslavnom crkvom. Njemu je neprihvatljivo bilo kakvo iskakanje", kaže on i podsjeća na primjer aktuelnoga patrijarha Porfirija koji je, dok je službovao u Zagrebu, slovio za tolerantnog čovjeka i zagovornika suživota i građanskih vrijednosti, po čemu je bio atipičan predstavnik SPC-a.
No nakon ustoličenja otišao je prilično na drugu stranu, govori Vujović.
"I sada imate kontrolu vlasti nad SPC-om te je njemu apsolutno neprihvatljivo da postoje neki iskačući elementi, a posebno u Crnoj Gori, i da neki mitropolit Joanikije podržava studente u protestu... Za Vučića je to politički veoma opasno, važno mu je da to disciplinuje i to je Vučićev ključni motiv", kaže Vujović.
Joanikije, zaključuje Vujović, nema neku političku težinu niti popularnost, ali može biti iskorišten kao simbol u nedostatku drugih velikodostojnika SPC-a koji pokazuju podršku studentskom protestu.
Za kraj, Vujović kaže da ne očekuje da će Joanikije biti neki veliki protagonist otpora Vučiću.
"Mislim da će ušutjeti i smiriti aktivnosti, vjerojatno do izbora u Srbiji koji dolaze brzo. Ako padne Vučić, onda će oni biti slavljeni kao njegovi protivnici, a ako pobijedi – povući će se i pretvarati da se ništa nije dogodilo", kaže Vujović.
