Crna Gora se nalazi pred možda najvažnijom spoljnopolitičkom godinom od obnove nezavisnosti. Govorimo o završnici evropskih integracija, zatvaranju pregovaračkih poglavlja i potrebi da država u ključnim evropskim prijestonicama mobiliše svaki promil političkog i diplomatskog uticaja kojim raspolaže.
U takvom trenutku, pitanje kvaliteta i funkcionalnosti naše diplomatske mreže nije samo kadrovsko pitanje Ministarstva vanjskih poslova. To je pitanje ukupne državne politike.
I upravo zato stanje u kojem se danas nalazi crnogorska diplomatija mora da zabrine svakoga kome je evropska budućnost Crne Gore važnija od partijskih interesa.
Dok vlast svakodnevno govori o završnici evropskih integracija, neke od važnih crnogorskih ambasada u inostranstvu godinama ili mjesecima funkcionišu bez ambasadora. Berlin, prijestonica najveće države Evropske unije, preko 5 godina je bez ambasadora Crne Gore. Ambasade u Madridu, Rimu, Atini i Londonu takođe funkcionišu na nivou otpravnika poslova. Istovremeno se diplomatski kadar raspoređuje tako da pojedine regionalne misije (sa izuzetkom Albanije đe nemamo ambasadora od 03.12.2019.) imaju višestruko brojniji sastav od predstavništava u državama čija je politička težina za završnicu evropskog puta Crne Gore nesporno veća.
Imati svog ambasadora u inostranoj državi, ili međunarodnoj organizaciji, nije pitanje prestiža nego državne ozbiljnosti, jer ambasador nije ukras ambasade, niti diplomatska mreža postoji da bi se zadovoljila forma. U završnici pregovaračkog procesa potrebno je da ozbiljni i kompetentni ljudi u ime Crne Gore razgovaraju sa vladama država članica EU, njihovim parlamentima, kabinetima predsjednika i premijera, političkim partijama, medijima, poslovnim zajednicama i ljudima koji oblikuju javno mnjenje. Potrebno je objašnjavati pozicije Crne Gore, otklanjati rezerve, graditi savezništva i reagovati prije nego što problem nastane.
Država koja želi da postane naredna članica Evropske unije ne smije sebi da dozvoli luksuz da u nekim od najvažnijih evropskih centara godinama nema politički kapacitet predstavljanja koji joj pripada.
Još je problematičnije kada se istovremeno stvara utisak da se diplomatska mreža sve više posmatra kao produžetak koalicionih kadrovskih dogovora partija na vlasti. Posljednja imenovanja samo dodatno otvaraju to pitanje.
Poslanica Pokreta Evropa sad imenovana je nedavno za generalnu konzulku Crne Gore u Istanbulu. Ne ulazeći u lične i profesionalne kvalifikacije bilo kojeg kandidata, država duguje odgovor na jednostavno institucionalno pitanje: kada prestaje poslanički, a počinje diplomatski mandat, i da li su ispunjeni osnovni preduslovi za stupanje na diplomatsku funkciju (Poslanica Laković je imenovana za Generalnu konzulku 30. jula 2026., a još uvijek je poslanica PES-a u Skupštini Crne Gore). Zakon o vanjskim poslovima nije slučajno propisao ograničenja političkog angažmana diplomata: “diplomata ne može biti član organa političke stranke”. Zašto? Zato što diplomata predstavlja državu, a ne partiju koja ga je predložila.
Zbog toga nije dovoljno samo formalno pronaći način da se jedna funkcija zamijeni drugom. Potrebno je sačuvati integritet institucije i povjerenje da se ljudi u diplomatsku službu šalju zato što su najbolji za državni posao koji treba da obavljaju, a ne zato što za njih treba pronaći mjesto u raspodjeli funkcija.
Posebno je teško objasniti logiku po kojoj se, pored potpuno funkcionalne Ambasade Crne Gore u Ljubljani sa ambasadorom i više diplomata, pojavljuje potreba za dodatnim političkim angažmanom, sad već bivše potpredsjednice Skupštine u svojstvu specijalne izaslanice ministra vanjskih poslova, ili u svojstvu iskusnog profesionalca za vršenje nekih drugih diplomatskih poslova. Ako su odnosi Crne Gore i Slovenije toliko složeni da pored ambasadora i diplomatskog osoblja zahtijevaju specijalnog izaslanika ili iskusnog profesionalca za vršenje drugih diplomatskih poslova, onda bi javnost morala znati koji problem taj izaslanik/profesionalac treba da riješi. Ako nijesu – onda se opravdano postavlja pitanje čemu takvo imenovanje služi.
Nije, dakle, suštinsko pitanje da li poslanice Laković i Popović mogu obaviti određene diplomatske poslove. Vjerovatno mogu. Ali, ozbiljna vanjska politika počinje od prioriteta. Ako ne možemo objasniti zašto nam je potreban specijalni izaslanik ili novi iskusni profesionalac u potpuno popunjenoj Ambasadi Crne Gore u Ljubljani, a možemo godinama funkcionisati bez ambasadora u Berlinu, onda više nije diskutabilno samo ovo ili neko drugo pojedinačno kadrovsko rješenje. Problem je odsustvo sistema.
U isto vrijeme, u Ambasadi Crne Gore u Vašingtonu, u državi koja je naš ključni NATO saveznik i jedan od najvažnijih spoljnopolitičkih partnera, prema javno dostupnim podacima MVP-a imamo ambasadora i dvoje diplomata. Ambasada Crne Gore u Berlinu radi bez ambasadora, sa otpravnicom poslova i još dvoje diplomata. Nasuprot tome, Ambasada Crne Gore u Beogradu ima ambasadora i još četvoro diplomata, dok u Ljubljani imamo ambasadora i još najmanje troje diplomata, uz vojnog atašea.
Niko razuman ne zagovara slabljenje naših predstavništava u susjednim državama. Naprotiv. Dobrosusjedski odnosi predstavljaju jedan od temelja crnogorske vanjske politike. Ali, država mora imati prioritete.
Ako su članstvo u Evropskoj uniji, kredibilitet u NATO-u, strateško partnerstvo sa Sjedinjenim Američkim Državama i zaštita naših građana u inostranstvu stvarni prioriteti, onda se to mora vidjeti i u rasporedu ljudi, novca i diplomatske pažnje.
Danas se to ne vidi u dovoljnoj mjeri.
Šest godina nakon promjene vlasti više nije moguće svaki institucionalni problem objašnjavati nasljeđem prethodne administracije. Šest godina predstavlja dovoljno dug period da nova vlast pokaže kakav sistem želi da izgradi.
Naravno da je i prije 2020. godine bilo političkih imenovanja. Bilo je koalicionih kompromisa i ljudi koji su u diplomatiju dolazili izvan profesionalne službe. Nema potrebe bježati od te činjenice.
Ali, postoji suštinska razlika između izuzetka i sistema.
Političko imenovanje može biti opravdano kada država u diplomatsku službu dovodi osobu izuzetnog političkog, akademskog, ekonomskog ili međunarodnog iskustva koja može donijeti dodatnu vrijednost. Zakon upravo zato ostavlja prostor da dio šefova diplomatsko-konzularnih predstavništava bude imenovan izvan profesionalne diplomatske službe. (U Zakonu o vanjskim poslovima piše da lica koja nijesu profesionalne diplomate mogu činiti najviše 30 odsto šefova diplomatsko konzularnih predstavništava).
Međutim, problem nastaje onda kad izuzetak počne da postaje pravilo, a diplomatska mjesta postanu sredstvo koalicionog potkusurivanja. Jer, ne može biti institucionalno pristojno da se na čelu 3 od 4 generalna konzulata koja Crna Gora ima u Svijetu, nalaze lica koja dolaze sa kvote političkih imenovanja, postavljena na ta mjesta direktno iz političkih partija.
Tada imamo situaciju u kojoj ne biramo ljude prema potrebama diplomatske mreže, nego prilagođavamo diplomatsku mrežu potrebama partija. A to je put kojim Crna Gora ne smije ići, jer kadrovski propusti u diplomatiji ostavljaju posljedice koje se godinama moraju popravljati.
Zato ozbiljne države svoju diplomatiju grade decenijama. Čuvaju institucionalnu memoriju, školuju ljude, ulažu u jezike i specijalizacije, planski ih šalju iz centrale u misije i vraćaju sa iskustvom koje prenose mlađim kolegama.
Diplomatska služba ne smije biti biro za zapošljavanje političkih kadrova, niti čekaonica između dvije partijske funkcije.
Crnoj Gori je danas potrebna potpuno drugačija filozofija upravljanja diplomatskom mrežom: analiza stvarnih spoljnopolitičkih prioriteta, precizno utvrđivanje potrebnog broja diplomata u svakoj misiji, popunjavanje ambasadorskih mjesta u ključnim državama, jačanje predstavništava tamo đe postoje jasni politički, bezbjednosni, ekonomski i konzularni interesi i vraćanje profesionalnih kriterijuma u centar kadrovske politike.
Ministarstvo vanjskih poslova i Vlada Crne Gore treba da objasne Skupštini i javnosti prema kojim kriterijumima raspoređuju diplomatski kadar, zbog čega neke misije imaju znatno veći broj službenika od drugih, koliko državu košta postojeća mreža i kakve konkretne rezultate od nje očekuje. To nije atak na diplomatiju. To je odbrana diplomatije kao važne državne profesije.
Mi nemamo stotine ambasada i hiljade diplomata kojima možemo prikriti lošu raspodjelu kadra. Svaki ambasador, svaki diplomata i svaki euro uložen u diplomatsku mrežu moraju imati jasno opravdanje i svrhu u pogledu ostvarivanja državnih interesa.
Pred završnicu evropskog puta posebno nemamo pravo da nam ključne ambasade budu nedovoljno politički ili kadrovski kapacitirane, dok istovremeno izmišljamo nove funkcije tamo đe već imamo ambasadora i popunjenu diplomatsku strukturu.
Vrijeme je da se u crnogorskoj diplomatiji ponovo uspostavi jednostavan red prioriteta: prvo država, zatim institucija i profesionalni kvalitet – a partijska knjižica i koalicioni dogovor moraju ostati izvan vrata diplomatske službe.
Jer, diplomatska predstavništva Crne Gore u inostranstvu pripadaju Crnoj Gori i svim njenim građanima. Ne samo partijama koje trenutno čine državnu vlast.
Autor je šef Kluba poslanika DPS-a i bivši predsjednik Odbora za medunarodne odnose Skupštine Crne Gore
