Veličanstvenu i časnu vojničku pobjedu Crnogoraca na Vučjem Dolu, izvojevanu 28. jula 1876. godine (odnosno 16. jula po starom, julijanskom kalendaru), nije moguće političkim, klerošovinističkim mahinacijama i velikosrpskim falsifikatima prisvojiti srpskoj istoriji.
Ta pobjeda po svom biću, karakteru i istorijskom smislu je crnogorska. Tu dileme nema, niti je može biti. I tako će vazda biti. Uzaludni su pokušaji istorijske krađe. Još jednom su uhvaćeni na djelu – ili, bolje rečeno, u nedjelu – pa će i ovaj pokušaj ostati upisan kao još jedna propala anticrnogorska diverzija i fijasko njihov u lažiranju istorije.
U ovom prilogu govorimo o crnogorskom viteštvu u bici na Vučjem Dolu 1876. godine, ali i o odnosu Crne Gore i Crnogoraca prema pobijeđenom ratnom protivniku nakon završetka bitke.
Riječ je o upečatljivom primjeru koji svjedoči o borbi za čojsku i sojsku Crnu Goru, njenu državnost i nacionalnu slobodu.
Luka Filipov Dragišić iz Pipera (1824–1901), pripadnik Piperskog bataljona, koji je u bici bio u sastavu brigade kojom je komandovao serdar Jole Piletić, zarobio je osmanskog komandanta na Vučjem Dolu, generala Osman-pašu, i sproveo ga u ratni štab knjaza Nikole I Petrovića Njegoša.
Bilo je to vrijeme viteškog ratovanja Crnogoraca i Osmanlija. O samom činu zarobljavanja Osman-paše svjedoči i „Glas Crnogorca“, Cetinje, broj 37 od 26. jula 1876. godine (po starom kalendaru), na prvoj strani. Vrijedi sačuvati ovo svjedočanstvo kao dokaz trijumfa crnogorskog (ne srpskog, naravno) Vučjeg Dola, ali i kao potvrdu časnog odnosa viteških pobjednika prema poraženom neprijatelju, koji se, jednako kao i Crnogorci, borio hrabro i junački ali i izgubio bitku protiv naših predaka.
Tekst iz navedenog broja „Glasa Crnogorca“ glasi:
"Osman paša, brigadir, zarobljen je. Zarobljeno je još nekoliko nižih oficira i oko 100 nizama. Jedan starac Luka Filipov iz Pipera, uhvatio ga, živa i doveo (nije bio Luka Filipov tada starac, već čovjek u srednjem životnom dobu – imao je 52 godine – nap. N. A.) pred Knjaza, koji je bio već čuo o njegovom zarobljenju i junačkom držanju; Knjaz ga je predusreo prijatno s riječima: 'Ekselencijo, ratna sreća, koja se danas sklonila na moju stranu, dodijelila vam je ovu sudbinu. Vi je možete lako podnijeti, jer ste se junački borili. Sjedite, počinite.'
Knjaz je naredio da se donese paši piva, da se potkrijepi malo, jer sav drhtaše od umora i možda uzbuđenja. Za tijem se nekoliko razgovarao s njime na francuskom jeziku, a potom ga je poslao u glavni stan na Vrbicu, davši mu konja i pratnju. Osman paša je oko svojih pedeset godina, dosta izobražen. Vojnici naši pričaju da se junački borio. Kad je obrnuo nizam da bježi, sabljom ih je vraćao na položaj i naposljetku sablju o njih slomio.
Kad ga je naša stara junačina Luka uhvatio, molio ga je Osman paša po deset puta: 'Ubi me, ne vodi me živa!' (Osman paša zna ponešto srpski; rodom je Čerkez i više vremena proveo je u Bosni i Hercegovini.) 'Ne smijem, pašo, a bih, jer je Gospodar zapovijedio da više ne siječemo glave turske, a žive i ranjene da ne siječemo, nego da ih vodimo u našu vojsku. Hajde, pašo, ne boj se ništa. Naš Gospodar lijepo pazi Turke, a ranjenike turske daje našijem medizima (medicinarima – nap. N. A.) da ih vidaju.'"
Zarobljenog generala Osman-pašu, koji je nakon Vučjeg Dola uz puno poštovanje knjaza Nikole i njegove svite sproveden na Cetinje, knjaz Nikola oslobodio je na svoj imendan, u decembru 1876. godine. Osman-paša se potom, kao slobodan čovjek, vratio u Istanbul (Carigrad).
Tokom četvoromjesečnog zarobljeništva često se sastajao s knjazom Nikolom na Cetinju. Razgovarali su, igrali karte na Dvoru, a bilo mu je omogućeno i da održava kontakte sa svojom porodicom. Zbog takvog odnosa može se reći da je njegovo zarobljeništvo više ličilo na počasni pritvor nego na klasično ratno zatočeništvo, sve do trenutka kada je i formalno pušten da slobodno napusti Crnu Goru.
Bilo je to doba viteštva, ratovanja sa čvrstim kodeksom časti, čojstva i junaštva, vojničkog morala i etičkog viteštva u odnosu prema ratnom neprijatelju. Upravo zato ovaj događaj ostaje trajno svjedočanstvo crnogorske moralne uzvišenosti, slobodarskog duha i istorijske vertikale.
