Uvijek kao mali miš u društvu velikih svjetskih moćnika, bilo da je riječ o američkom, kineskom ili ruskom predsjedniku – miran, ponizan i ulizivački raspoložen. No kada se vrati kući, poželi biti bahat prema susjedima. Provokacije i izazivanje drama u kojima se pojavljuje kao spasitelj koji će smiriti situaciju ili se barem predstaviti kao vječna žrtva – sve je to Aleksandar Vučić, čovjek koji se godinama pred europskim dužnosnicima predstavlja kao nezaobilazan čimbenik „mira i stabilnosti“ na Zapadnom Balkanu.
Međutim, cijela epizoda njegova odlaska na samit u Tivtu zorno pokazuje kako ta stabilnost izgleda u stvarnosti.
Sjetimo se samo njegova svojedobnog dolaska na 20. obljetnicu genocida u Srebrenici i napada na njega, gdje je u njegovoj interpretaciji i medijskom narativu koji je stvorio njegov režim ispao da je on žrtva, a ne svi oni mučki ubijeni nevini ljudi 1995. godine, kao i njihove obitelji koje su svih ovih godina tražile istinu i patile.
Isto kao da ga sada pitate zašto je 1995. dolazio u Glinu na okupirani hrvatski teritorij i huškao ljude radikalskim pričama i bajkama o „Velikoj Srbiji“ te ih time još više gurao u provaliju. Naravno, opet bi ispalo da je on žrtva, samo zato što ga se uopće pita o tome.
Vučić je ovaj tjedan doživio neviđenu blamažu, ovoga puta čartersku u Tivtu. Pokušaj da se u Crnu Goru, za vrijeme samita o Zapadnom Balkanu, ubaci 87 sumnjivih, nabildanih, istetoviranih tipova s debelim kriminalnim dosjeima i na taj način leteći „Ćacilend“ prebaci u susjednu Crnu Goru, u kojoj se održava najveći politički skup u njezinoj novijoj povijesti, predstavlja bezobziran pokušaj političkog očajnika da destabilizira zemlju koja je članica NATO-a i buduća članica Europske unije.
To je za Aleksandra Vučića najgora noćna mora, pogotovo zato što je Srbija odavno daleko od članstva u EU-u i što se to pod njegovim režimom neće dogoditi, a odlazak u daljnju regresiju Srbije potvrdila je i ovotjedna rezolucija Europskog parlamenta.
Pokušaj desanta na Crnu Goru bio je njegov posljednji pokušaj da zaustavi put te zemlje prema EU-u, tako da njegovi „revolveraši“ naprave kaos i pokažu kako Crna Gora nije u stanju organizirati jedan ovakav skup, a kamoli postati članica Europske unije, ponašajući se pritom poput pijanih i razularenih navijača koji bi skandirali Vučiću, uvjerenom da je obožavan u Crnoj Gori.
I zamislite situaciju da u Tivtu, u prisustvu domaćina i europskih lidera, ekipa koja je došla iz susjedne zemlje viče: „Srbija pobjeđuje“ ili „Aco, Srbine!“. Možda bi čovjek i pustio taj cirkus da je, primjerice, transparente nosio Dragan J. Vučićević, glavni urednik režimskog huškačkog Informera, u slobodno vrijeme dobrovoljni davatelj tuđe krvi. Ovako je glavni urednik Informera morao, kao i uvijek, s pristojne udaljenosti voditi medijsku hajku protiv Crne Gore.
Razumna i jedina ispravna odluka Crne Gore bila je spriječiti dolazak tog letećeg „Ćacilenda“. Ekipu sumnjivih tipova, duboko povezanih s aktualnim režimom u Beogradu, koja je stigla na aerodrom u Tivtu, vratila je u avione kojima su stigli natrag u Beograd.
Taj je potez dočekan kuknjavom uz otužnu argumentaciju, a u neizostavni dio tog folklora uključio se i „najbolji prijatelj svih vlasti u Beogradu“ od Koštunice, preko Tadića pa sve do Nikolića i Vučića – Milorad Dodik, ispraznim frazama tipa: „iživljavanje nad Srbijom od strane svih u okruženju mora prestati“.
Sve to pokazuje da srbijanski predsjednik, koji doživljava udarac za udarcem i koji je u smrtnom strahu nakon posljednjeg velikog studentskog prosvjeda u Beogradu, ne može prihvatiti činjenicu da su se političke okolnosti drastično promijenile i da više ne može glumiti regionalnog lidera jer su druge zemlje otišle dalje od Srbije, već sporednog lošeg đaka čije političke odluke odavno ne izgledaju racionalno ni razumno.
Naravno, sada kada je plan s letećim „Ćacilendom“ propao u startu, Vučić po dolasku u Crnu Goru kreće oprobanim receptom – pričama o vlastitoj ugroženosti, ciljajući na svoje osjetljivo radikalsko biračko tijelo kako bi ublažio nastalu štetu. A računica je i da je bolje da se priča o tome, nego o tome kako su policijski šefovi u Srbiji umiješani u mafijaške obračune po Beogradu.
Uz sve to, Vučića još više frustrira činjenica da mu jedan po jedan suradnik u Crnoj Gori otkazuje poslušnost. Tako mu se udaljava i predsjednik crnogorskog parlamenta Andrija Mandić, čovjek i te kako problematične političke prošlosti i donedavno jedan od njegovih glavnih huškača i provokatora u Crnoj Gori, pa je Vučić spao na političkog bezveznjaka Milana Kneževića, koji provocira Hrvatsku zahtjevima za isplatu ratne odštete, želeći stalnim provokacijama natjerati Zagreb da zaustavi put Crne Gore prema EU-u.
To bi bila voda na Vučićev mlin, no, kako stvari stoje, to se neće dogoditi jer je u interesu Hrvatske imati normalnog susjeda koji je član EU-a, a ne destabiliziranog aktera.
Srbija, unatoč tome što je EU i te kako kumovala dolasku naprednjaka na vlast 2012. i godinama zatvarala oči pred onim što se događa u Srbiji jer su svi bili u nekim aranžmanima s Vučićem, s ovakvom vlašću prije može konkurirati Bjelorusiji nego Europskoj uniji.
A na kraju balade o neuspješnom letećem „Ćacilendu“ na Crnu Goru možda bi bilo najbolje da puste onu od Riblje Čorbe:
Ne vole nas Bugari
ni Austrougari
mrze nas Japanci
i Liliputanci…
