Bar toliko da neko kaže: što radi ova žena, zbog čega pristajemo da nas skakodnevno bruka i kompromituje, zbog čega zaustavlja sve odavno ustanovljene projekte vezane za razvoj kulture ili nauke, zbog čega skida s rukovodećih mjesta sve što je normalno pismeno i normalno dokazano svojom višegodišnjom djelatnošću? Zbog čega onako s konja udara nogom u prosvjetu, kulturu, nauku, sport? Zbog čega su baš svi, ama baš svi dosadašnji direktori škola grešni, pa ih treba zamijeniti, da li su svi novouspostavljeni čisti kao suza?
Nije čudo da rečena ministrica nimalo ne smeta predsjedniku Vlade Krivokapiću, koji je svojom patološkom vjernošću Srpskoj pravoslavnoj crkvi i njenom sveštenstvu, manijačkim metanisanjem tuđoj crkvi, svaki čas pričešćivanjem zaraženom kašikom, demonstrativnim rukoljubima i balavljenjem ikona definitivno pokazao da je jedna vrsta, nedaj bože, odljuda! Čudo je da manijačka mrziteljka svega crnogorskog do sada bar malo ne zasmeta poslaniku Lekiću, koji ima očigledne dokaze da nije nepismen i da posjeduje ne malo političko i životno iskustvo, posebno da mu sadržaji crnogorske kulturne baštine ili savremenosti nijesu strani?
Ostavimo po strani ministarski par Spajića i Milatovića, za koje još nijesmo utvrdili da li su u Crnu Goru dovedeni kao ministri, ili arhimandriti kojima se vladičanske kamilavke odavno smiješe?
Ili smušenog ministra vanjskih poslova Radulovića, koji bi, da nije bilo kohabitacionog položaja Mila Đukanovića do sada do kraja ponizio i ukinuo crnogorsku diplomatsku službu?
Što da kažemo za tuce partijskih čelnika prevashodno srpskih stranaka, čak i onda kad se kamuflirano drukčije zovu, koji patološki strecaju na mogućnost da se zločin u Srebrenici nazove genocidom? Počevši od Jokovića, Mandića, Kneževića, Danilovića, Milačića, sve proizašlih iz Narodne socijalističke stranke strašljivog Momira Bulatovića koji je, plašeći se crnogorstva, pobjegao u crnogorsko ime, a srpsko prezime?
Pouzdano se zna da se ni jedna od pomenutih stranaka, bilo da su starije ili novijeg datuma, nije ni očešala o Mila Đukanovića, ili, nedaj Bože, pojam crnogorske suverenosti, već su hrabro nosile samar velikosrpske borbe i „pobjede“. Danas ne daju vjetra vijat na Srebrenicu kao genocid.
Zbog čega ih ovdje pobrajam? Pa zbog toga što ih simpatije prema gospođici Bratić ujedinjuju do kosti. Svi se oni bezrezervno raduju njenoj sječi knezova, odnosno smjeni čelnih ljudi institucija kulture, prosvjete ili nauke, njenim naporima sračunatim na zatiranje i samih korijena crnogorskog identiteta, posebno ikakvih tragova crnogorske nacionalne svijesti u današnjim generacijama mladih ljudi. Do krvi je nerviraju momci i đevojke, obavijene crnogorskim zastavama, koji žure na svaku fudbalsku utakmicu u kojoj igra reprezentacija Crne Gore. Nijesam siguran da joj mogućnost zabrane učešća crnogorskih sportskih selekcija pod svojom zastavom, što se nedavno umalo nije dogodilo, nije baš prijala? Najnoviji, ali očekivani šlager gospođice Bratić tiče se uvođenja vjeronauke u škole, ali tek po potpisivanju takozvanog temeljnog ugovora između Vlade Crne Gore i Srpske pravoslavne crkve. No, čik da vidimo koja to vlada ima tolika muda da smije potpisati taj apriorno veleizdajnički ugovor? Što bi ga, uostalom, već skoro dvije godine krili u devet jama?
Zbog čega iz širokog spiska srbujuščih stranaka ili ličnosti nove vlasti izdvajam ministra Sekulovića i direktora policije Brđanina? Pokušajem davanja ostavke, i neprihvatanjem rizika za moguće posljedice nedavne režimske lovćenske ujdurme, dvojica čelnih policajaca su pokazala želju za minimumom profesionalizma u svome poslu. U najmanju ruku nijesu bili spremni da, u zadatku koji se prevashodno njih tiče, odluke prepušte drugoj državi. Možda su ih kasnije ubijedili u suprotno, o čemu se iz oficijelnih izvještaja ništa ne zna niti će se, po svoj prilici, ikada znati. Nijesmo ipak stekli utisak da su, bilo Sekulović bilo Brđanin, baš bliski seki Bratić, ili da se nalaze među prononsiranim anticrnogorcima. Naprotiv. Uostalom, energični pokušaj predsjednika Krivokapića da ih nedavno smijeni svrstava ih, neosporno, u bar normalne građane.
Drugo su ćuskije koje se ne mijenjaju od januara 1989. godine do danas. Valja ih svakodnevno prepadati svjetski potvrđenom konstatacijom da je u Srebrenici izvršen genocid. Kako se na sličnu tvrdnju baš duboko uznemiri i uzvrpolji poslanik Slaven Radunović?!
