Često nakon gledanja TV-a imam potrebu da kupim nešto što sam vidjela u reklamnom bloku. Ili čokolino koji mi obećava sretna jutra i topli dom, preparat koji otklanja bol u ramenima ili biljnu pilulu koja te čini sretnim jer njen sastav bla bla bla... nekako sredi život. Onda neki radni zaključak „najbolje od prirode“ ili tako nešto...
Pođem, kupim čokolino i jedem ga u rano jutro nekako traljavo, prije kafe i gledam kroz prozor i jedino što mi padne na pamet je da moram oprati tanjir i da se spremam za posao... Poslije tuširanja se namažem čudotvornim kremom, popijem tabletu i odem u novi dan, uz misao da ću prozore oprati vala danas kad se vratim s posla. I ništa... niti sam bila opuštena a i rame me boljelo cijelog dana dok sam radila... A prozor čeka - moju volju i ruku bez bola.
A bila sam ubijeđena da će mi pomoći, samo zbog toga što sam pod stresom i što me boli ruka. Neka vrsta očaja u kome ne razmišljaš o tome da li je nešto istina ili ne... samo vjeruješ slijepo, bez ijednog trzaja u međuvremenu da pitam nekog prijatelja ljekara ili makar pročitam ozbiljan članak na tu temu. Nisam učila i eto ti...
Marketing je najuticajnija nauka ovog doba. Nije važno što se „reklamira“ ili o čemu se priča, važno je da se ponavlja do besvijesti i da izgleda lijepo. Kako ono ide, tri puta izgovorena laž postaje istina... e sad ako vidiš istu reklamu ili čuješ istu priču, počinješ da vjeruješ. Očajnički. Fanatično.
Ili odeš na društvene mreže i iskroluješ kroz profile ljudi koje poznaješ godinama, prepunih selfija, profesionalnih i filtriranih fotografija, koji već pomalo nepristojno traže pažnju i odobravanje, jer koji će đavo nekome objavljivanje sopstvenih fotografija na dnevnoj bazi, ukoliko nisi model, pa reklamiraš... Ah, da, pa reklamiraš sebe kroz dobru fotku za koju neki čak i plaćaju fotografa, i onda shvatiš da je to neko lijepo popodne zapravo foto sesija u kojem je priroda bila samo scenografija. Isto kao dobra slika hrane na Instagramu, koju poslije ne umiješ ni da opišeš, ni objasniš što ti se komešalo čulima... Onda te ljude sretneš na ulici, dok idu na posao ili su trknuli do prodavnice, što je najgora varijanta i pomisliš da nisi baš sasvim svoj jer to nije ista osoba kao sa fotografije... ma kako nije brate, pa ne izgleda ovako, svakog dana gledam slike... Ali osoba je influenser i ako je raspoložena udijeliće ti s visine u komentaru neki savjet ili te ismijati. Ako je sretneš dok je trknula do prodavnice, potrudiće se da je ne vidiš.
Na ulici i tete a tete nema lajka, dušo. Niti ćeš ga dobiti kada te neko uhvati da si ono što nisi. Kao što puding ne čini dom, tako ni lajk ne čini život. Jer postoji puding s reklame i postoji miris domaćeg hljeba koji se kvasio cijelu noć i neko je ustao u 6 da ga ispeče i da probudi ukućane.
Isto je i sa državom nam. Umjesto zvaničnih obraćanja, vođe ovog društva su pootvarale tviter profile i samo sipaju informacije i optužbe, uvrede i kletve. Novine polako gube trku sa tim, jer je to sjutra već stara vijest, portali gore i zapravo svaki političar ili neki direktor je postao medij sam za sebe. Toliko su prilježni u redovnom prosipanju svih nefiltriranih informacija, toliko su na mrežama, da bi mogli imati vremena i da se zvanično obrate narodu, sa nekim dokazima.
Novinari posustaju u prekucavanju objava sa tviter naloga i skrinšotovanju i malo kome pada na pamet da zovne drugu optuženu stranu i od toga napravi pravi novinarski tekst. Nema potrebe, javiće se taj sam sa svojim tvitom. I tako riječ na riječ, eto 2000 karaktera i plata za taj dan. Imaš li papir, dokument, pečat, dokaz? Ne, al’ nema veze, uh kako mu/joj je rekao... I to bi bilo to. Nema teksta. Nema informacije koja bi bila vrijedna pažnje naroda, samo priče koje se smjenjuju tolikom brzinom da se nema vremena ni za provjeru od prenošenja...
I počinješ da vjeruješ, ovome ili onome i onda se pomuti građanska svijest i postaje se za ovoga ili za onoga, za ovo ili ono, samo pro et contra bez ikakvog razuma. Jer nema znanja. Građanin postaje nečiji „naš“ ili „njihov“ a da toga nije ni svjestan, i hop, eto ga na kakvom protestu protiv nečega što ti ne može skroz ni objasniti. Ponijelo ga, što bi se reklo. A bio je pametan čovjek... Bio dok nije zaokružio na izborima neku građansku opciju i sad gleda kako se sistem urušava, jer prvi među građanima nemaju problem da sa radikalnim mijenjanjima mišljenja, koja nemaju veze sa ideologijom ili razumom, već samo sa platom i uticajem. Ok, političari lažu, ali može li to makar sa malo više dostojanstva? Ne mora se ruka dizati i spuštati kao kod laboratorijskih životinja na različite zvukove koje master mind pušta. Ono, ispoštujte nas toliko...
Marketing je potcijenjena nauka. Samohvalisanje, fotografije, informacije, konferencije za novinare bez novinara, nema pitanja. Samo se uzme ono što nam se najviše sviđa i vjeruje mu se.
Jer čovjek mora vjerovati. A ako nema ljubavi, to više nije vjera. To se zove očaj koji ubija i svaku želju za znanjem.
