Rat je najveće zlo. Tačka - Ovim je riječima, septembra 1986. godine u čuvenoj Šestoj gimnaziji, počeo svoj čas profesor Stevo Čavić.
Već prilično u godinama, nižeg rasta, guste sijede kose i plavih očiju, uvijek nasmijan. Nas petnaestogodišnjake i uzduž i poprijeko tresao je pubertet pa smo se smijali njegovim vazda uglancanim cipelama, deformisanim kao da u njima krije još jedan par stopala. Vjerovatno je čovjek imao čukljeve, a nama nije mnogo trebalo da nađemo razlog da se smijemo. Časovi odbrane i zaštite prolazili su ako ne u smijehu, onda u dopisivanju na ceduljicama koje su letjele s kraja na kraj učionice, sve dok nas biranim riječima Stevo ne bi natjerao da nešto i zapišemo.
Znao je da nam kaže da je njegov predmet jednako važan kao matematika, ali mi to nijesmo kačili jer nijesmo kačili ni koja je svrha matematike. Imali smo sasvim druga interesovanja. Pred nama se prostirao život. Rat je za nas bio samo onaj u kući jer smo tada, po prirodi stvari, svi, manje-više, bili u sukobu s roditeljima. Osvajali smo za sebe komad po komad slobode i prostora u toj lijepoj zemlji u kojoj smo i slobodu i prostor podrazumijevali. Niko od nas nije mogao ni da sanja da će za samo četiri godine početi ,,najveće zlo“, kako je rat definisao profesor Čavić. A profesor se sjećao rata.
Voljela bih da možemo da kažemo da nam je danas, trideset godina od tog nesrećnog proljeća devedeset prve, svima bolje u svojim državicama, i da smo postali bolji ljudi, a ne bolji Srbi, bolji Hrvati, bolji Bošnjaci, bolji Crnogorci...
Voljela bih, ko normalan ne bi, da smo onda imali dovoljno pameti i snage da se odupremo pa da nam se ,,najveće zlo“ nije ni dogodilo, a pošto već jeste, da smo bar shvatili gdje smo griješili pa da smo se svi u svojim državicama obračunali sa ratnim zločincima, ratnim profiterima i ratnim huškačima. Mogli smo odavno, da je bilo političke volje, sprovesti lustracije pa izgraditi i potom živjeti u jakim građanskim društvima u kojima se poštuju ljudska prava, a svaki govor mržnje prepoznaje i kažnjava. Zlo se ne može iskorijeniti, ali se još kako može kontrolisati. Nemojte nikada da povjerujete da je to na Balkanu nemoguće. Jer ovdje je sve moguće, što ne bi bilo i to.
Možda sam bila naivna, ali sam mislila da je Crna Gora krenula tim putem još kad je prvi put izrazila neslaganje s Miloševićevom politikom. Uzimala sam je kao svijetli primjer i voljela da raspravljam s ljudima koji nikad nijesu ni ljetovali u Crnoj Gori, ali su imali saznanja kako se tamo teško živi i kako se Srbi u Crnoj Gori zlopate i nemaju nikakva prava. I danas neki misle da lažem kada ispričam kako je moj sin u školi ,,Savo Pejanović“, gdje je završio pet razreda, svih pet pisao na ekavskom i da je jedini problem i u školi i kod kuće bio samo ukoliko bi ,,ne znam“ napisao zajedno, što se srećom nije dešavalo.
Eto, ne bih vjerovala ni koliko je većina opozicionih stranaka u Srbiji opsjednuta nacionalnim temama, u nekakvoj potrazi za pravdom za Srbe, koje valjda voli Bog, da nijesu i oni likovali zbog mučne predizborne euforije u Crnoj Gori. I srpska vlast i ta impotentna nazovi opozicija najviše se radovala kraju vladavine Mila Đukanovića kome ni jedni ni drugi nijesu oprostili izdaju: em je Srbiji više puta okrenuo leđa kad joj je bilo najteže, em ju je bez jednog oka ostavio kad se odvojio, (u drugo joj je vjerovatno udario kad je priznao Kosovo), nego sad oće i svetinje da joj otme! Tako bi se to objasnilo dominantnom populističkom retorikom u Srbiji. Za kojom nimalo ne zaostaje ni Crna Gora.
U ,,događanju naroda na ulicama“ iliti litijama, konačno ih je imalo ,,više nego dovoljno da kažu ne“ i konačno, više nijesu morali da se brukaju i služe lažima kao 2006. u referendumskoj kampanji kada su se, uz pomoć fotošopa, multiplikovali na plakatima da izgleda da ih ima više (nego dovoljno).
Mogle su, kad su se i formalno razišle, obje države krenuti u ozbiljne reforme, da će početi i kritički da sagledavaju svoju nedavnu prošlost i učešće u ratovima, a ne samo deklarativno. Ali naša je istorija izgleda samo niz propuštenih prilika, što eto, i ovaj metež oko smjene ministra Leposavića dokazuje.
U cijeloj toj sramoti premijeru Krivokapiću je žao što ministar Leposavić nije uspio da razdvoji lični stav od državničkog, pa je to razlog što je zatražio njegovu ostavku i što više ne može da mu gleda kroz prste. Zaplakaću! Zar bi bilo drugačije da je to napisao na svom profilu na nekoj društvenoj mreži ili da je recimo ministar poljoprivrede? I džaba ti sve desetke na fakultetu, džaba ti doktorat, džaba nagrade, džaba mjesto u vladi, sve je to bezvrijedno dok pred svjetinom ne pokažeš da si veći Srbin i od Srbina. E, srce mi se kida što se Srbin sa funkcije skida. Upamtite: ,,Rat je najveće zlo. Tačka.“ Više nego dovoljno.
