U konkurenciji mladih dramskih umjetnika iz cijelog regiona, crnogorska glumica Anđela Marunović osvojila je nedavno nagradu „Rejhan Demirdžić” na prestižnom sarajevskom MESS-u. Priznanje joj je pripalo za ulogu u predstavi “Naličje”, Borisa Liješevića, u produkciji CNP-a.
Za nju, kaže, nagrada iz Sarajeva nije samo profesionalno dostignuće, već i potvrda da autentičnost, dosljednost i posvećenost uvijek pronađu svoj put.
U razgovoru za Analitiku, Marunović priznaje i da ju je ova nagrada podsjetila na početnu misao koja je vodi od prvog izlaska na scenu – da je važnije biti priznat nego poznat.
Na putu između upornosti i ranjivosti
„Te večeri sam bila sa prijateljima na Danu širuna na primorju. Nešto prije ponoći, dok je trajala dodjela nagrada, stigla mi je poruka da sam osvojila nagradu za najbolju mladu glumicu, i sjećam se da je prošlo nekoliko minuta prije nego sam ikome javila lijepu vijest jer mi je trebalo vremena da procesuiram da moja prva glumačka nagrada dolazi sa jednog od najznačajnijih internacionalnih pozorišnih festivala”, prisjeća se Marunović.
Intimno, ova nagrada, kako kaže, desila joj se negdje na putu između upornosti i ranjivosti i za nju predstavlja veliku odgovornost, ali i podsjetnik da vrijedi ostati vjeran sopstvenim idealima i prepustiti se autentičnosti.
Festival MESS, koji okuplja najznačajnija imena savremenog teatra, za Anđelu ima posebno značenje, jer upravo na toj sceni svojevremeno su stajali mnogi njeni glumački uzori. Ove godine, priznanje za najbolje mlade glumce pripalo je i njoj i njenom kolegi Lazaru Đurđeviću, što dodatno naglašava važnost festivala kao mjesta gdje talenat iz regiona dobija međunarodno priznanje.
Kredibilitet koji nosi i odgovornost
„Kada iza vas stoji ovakvo priznanje, sve što radite, na sceni i van nje, dobija dodatnu težinu, kredibilitet koji nosi i odgovornost – ne onu koja pritiska, nego onu koju sam s povjerenjem prigrlila”, ističe sagovornica Analitike.
Prisjeća se i rečenice kojom se vodi od početka karijere - „važno mi je da budem priznata, ne nužno poznata.”
“Naličje” kao ogledalo stvarnosti i ličnih iskustava
Uloga u predstavi „Naličje”, u režiji Borisa Liješevića, bila je rezultat stvaralačkog procesa u kojem su glumci zajedno gradili priču kroz lična iskustva.
„‘Naličje’ je predstava koja je nastala iz zajedničkih improvizacija, bez unaprijed napisanog teksta. Svaki glumac je gradio lik iz ličnog iskustva i zapažanja, a svi zajedno smo utkali te priče u sliku o uticaju kriminala u crnogorskom društvu”, pojašnjava Marunović.
Dodaje da je njen lik, Stela, rođen iz niza opažanja iz srednjoškolskog perioda.
“Sjećam se trenutka kada sam ih podijelila na probi, Boris je rekao: „To je to, pogodila si suštinu!“ Kasnije smo lik dodatno oblikovali po uzoru na stvarnu osobu, djevojku koja je zbog životnih okolnosti morala rano da sazri. Stela je temperamentna, pronicljiva, britka, emotivna i snalažljiva. To je uloga koja je duboko ušla u moj sistem – možda zato što je nastala iz prepuštanja, iz iskrenosti, iz stvarnosti, iz života”, iskrena je naša sagovornica.
Sad znam da se moram boriti još ozbiljnije da ne skliznem u komfor
Na pitanje da li ovakvo priznanje mijenja njenu poziciju kao mlade glumice u Crnoj Gori i da li je osjeća kao prekretnicu, odgovornost ili novi podstrek, Anđela iskreno odgovara.
„Sve troje, ali u nejednakim dozama – i prekretnica, i odgovornost, i podstrek. Možda najviše kao odgovornost prema sebi, jer ova vrsta priznanja te ne oslobađa sumnje, naprotiv, produbljuje je. Sad znam da se moram boriti još ozbiljnije da ne skliznem u komfor a komfor je nešto najopasnije kod našeg zanimanja”, kaže ona.
Položaj glumaca u Crnoj Gori svojevrsna vježba dostojanstva
Sagovornica Analitike naglašava da je u Crnoj Gori biti mlada glumica isto što i naučiti živjeti s idejom da ništa nije zagarantovano, ali i da ovakve nagrade predstavljaju dokaz da „rad ima puls i izvan lokalnog sistema, i da postoji prostor gdje istina ima publiku”.
“Regionalno gledano – voljela bih da ovo bude poruka da dolazi generacija koja ne misli u granicama, koja ne želi da se dokazuje, nego da doprinosi. Ja to osjećam kao poziv na veći prostor igre, ne na veću pažnju”, poručuje Marunović.
Govoreći o položaju glumaca u Crnoj Gori, Marunović ističe da je to danas svojevrsna vježba dostojanstva.
“Postoji ogroman talenat, ali sistemski nemar stvara prostor u kojem umjetnost opstaje više zahvaljujući entuzijazmu nego podršci. Ne mislim da je gluma kod nas cijenjena onoliko koliko zahtijeva predanosti. Cijene te kada uspiješ „uprkos“, a ne „zbog“. Ipak, ono što vidim kao snagu glumaca ovdje jeste sposobnost da iz borbe stvore istinu. To je možda i najveći paradoks, što nas manjak podrške ne slama, već izoštrava, tjera nas da igramo ogoljeno, bez ukrasa”, kaže Marunović.
Regionalna saradnja ne kao projekat, već kao prirodno stanje
Vjeruje da u regionu postoji prostor za veću povezanost i saradnju, ali, kako kaže, jedino ako prestanemo prestanemo da se zatvaramo u sopstvene granice, i u umjetnosti i u mentalitetu.
“Regionalna saradnja ne bi trebalo da bude projekat, već prirodno stanje jer dijelimo isti impuls, isti jezik pozorišta, isti osjećaj za istinu. Festivali poput MESS-a za mene nisu samo druga pozornica, već ogledalo, prilika da se vidiš iz drugog ugla, da prepoznaš gdje stvarno pripadaš u širem kontekstu. Takvi susreti su važni jer te natjeraju da se ne zadovoljiš prosjekom, da ostaneš budan i da stalno preispituješ šta zapravo znači biti savremen glumac na ovim prostorima”, ukazuje sagovornica Analitike.
Osvrćući se na crnogorsku školu glume, naglašava da se radi o sistemu koji studente priprema za cjelovit pristup pozorištu.
„Na akademiji se jednaka pažnja posvećuje glumi, pokretu, glasu, plesu i govoru, ali nas uče i režiji, dramaturgiji, produkciji – da razumijemo pozorište u cijelosti, a ne samo da budemo izvođači”, objašnjava ona.
Kako ističe, upravo to glumcu daje širinu i samostalnost, ali i osjećaj odgovornosti prema svakom projektu.
Glumački put - unutrašnja migracija kroz emocije, misli, iskustva
Govoreći o smislu svog poziva, Marunović ističe da glumački put doživljava kao unutrašnju migraciju kroz emocije, misli, iskustva i konfrotaciju sa sobom, a ne kao seriju vanjskih postignuća.
“Gluma me uči da otpustim iluziju kontrole, da uživam u procesu a ne u ishodu jer se najmagičnije stvari na sceni dogode u trenucima nesigurnosti. Ovo je poziv u kojem profesionalno i lično neprestano prožimaju jedno drugo, gdje svakom ulogom otkrivam djelove mene za koje nisam znala da postoje. Shvatila sam da ranjivost, ako je nosiš iskreno i prije svega hrabro, postaje instrument autentičnosti kojim se stvora novi život na sceni”, kaže Anđela.
Sagovornica Analitike otkriva i da joj je najvažnije da u budućnosti i dalje bira projekte srcem.
„Ne pravim kompromise s onim što osjećam kao istinu i želim da svaki naredni korak bude u skladu s čistim motivima zbog kojih sam i poželjela da budem glumica”, ističe Marunović.
Do sada su joj, kaže, takvi projekti i dolazili pa vjeruje da će i sve što joj slijedi pratiti isti put.
