Vila cetinjska

Ta važna činjenica je sada zatrpana i sakrivena ispod gomile teških obmana, pritisaka, nasilja, propagandnih manipulacija i direktnih i jasnih laži kojima su izloženi oni koji ne pristaju na diktat Vučićeve Srbije i njenih “duhovnih” i svetovnih transmisija u Crnoj Gori.

Srpska crkva, srpske bezbjednosne službe i njihovi kolaboranti u Crnoj Gori, od politike, preko medija i osedlanog nevladinog sektora, pa sve do nijemih univerzitetskih i akademskih intelektualaca i profesionalaca, suočavaju se sa istinom da su njihove “završene” i “okončane” stvari i rabote daleko od toga da i zaista budu okončane i jednom zanavijek završene.

Naravno, optimizam ovakvog gledanja na prilike i dešavanja nema svoju osnovu ni u odjeku koji naše političke i svakolike prilike imaju na važnim diplomatskim adresama. I to uvaženo i poštovano pleme, još uvijek, “snom mrtvijem spava”.

Razloge za optimizam i čvrsto uvjerenje da Crna Gora ne može biti pokorena i poražena ne treba tražiti daleko. Oni su tamo đe su bili i prije trideset godina, kada se Crna Gora suočila sa prvim talasom velikosrpske nacionalističke histerije i destrukcije.

I tada su sa našeg Cetinja poslate istorijske poruke, koje, ni poslije tri decenije, nisu izgubile na svojoj snazi, ponosu i važnosti za Crnu Goru. One i danas predstavljaju temelj moderne i nezavisne Crne Gore.

Sjećam se sa koliko su jeda i prezira, orkestrirane indignacije i horske mržnje dočekane sve manifestacije otpora i nepristajanja cetinjske mladosti (koju su, naravno, pratili i podržali, kao i danas, iz drugih crnogorskih gradova), kada je ona digla glas protiv ratnohuškaške politike srpske crkve, protiv uzurpacije i zloupotrebe naših svetinja u ratne svrhe i protiv okupacije Cetinjskog manastira, na poziv same te crkve, naravno, i njenog tadašnjeg poglavara za Crnu Goru, od strane srpskih paravojnih jedinica (koje su, odmah potom, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, a, kasnije, na Kosovu, pokazale svoju pravu svrhu – iza koje je ostao neizbrisivi krvavi zloćinački trag i nebrojene umorene duše).

Tome su se tada, baš kao što to čine i danas, suprotstavila cetinjska i crnogorska mladost, koja nije čekala da joj se za to da odobrenje, ili politička instrukcija i naredba.

Kada danas gledamo snimke iz Vladinog doma, kako Bogdanović i momci “pozdravljaju” namjeru tadašnje CANU i tadašnjeg mitropolita da Njegoša definitivno “uglave” kao srpskog pjesnika i kada danas poslušamo kako, po ledenom vjetru i ciči zimi (kada je Crna Gora bila ponižena i osramoćena – iz Beograda naređenom i kontrolisanom – agresijom na Dubrovnik), cetinjska i crnogorska mladost pjeva “sa Lovćena vila kliče, oprosti nam, Dubrovniče!”, moramo znati da je sve ono što se kasnije dešavalo, pa i dovelo do majskog referenduma 2006., imalo svoj zametak i iskru i u tim ponosnim ljudima i njihovoj hrabrosti.

Danas Crna Gora, trideset godina kasnije, preživljava dramu istovjetnog karaktera. Nasilje i pritisci, obmane i laži imaju istu “kakvoću” kao one koje smo, uz odlučnost i pamet, (i uz sreću junačku – rekli bi stari Crnogorci) prebrodili tokom tih mučnih i nesrećnih devedesetih godina, pa i poslije, sve do pobjedničkog referenduma.

Crnogorska se drama danas odvija u uslovima raspada sistema, koji puca po svim šavovima. Teška epidemiološka situacija, o kojoj se još, uglavnom, ne govori što i kako bi trebalo, i haos koji vlada u svim segmentima Vladinih politika, koja je, u svim značenjima te riječi, duboko i neopozivo anticrnogorska – i nacionalno i kulturno, i građanski, i politički …vodi samo jednom scenariju.

Sunovrat neibježno slijedi, jer društvene, ekonomske i politčke zakonitosti važe i za malenu Crnu Goru. Ako vlast za to nije briga, nego se u “Temeljnom ugovoru”, izgradnji mastodonskih hramova i operacijom “ustoličenja” bije bitka ko će biti bliže skutima Beograda u planovima za “srpski svet”, briga je one kojim je Crna Gora jedina domovina.

Zato su aktivnosti vladajućih koalicija, bez obzira na njihove nijanse i “razlike”, uključujući one vezane za personalne ambicije i umišljenosti glavnih likova tog tragičnog vodvilja koji posmatramo, još od avgusta 2020, samo okvir za platno na kojem se dešava posljednji udar na ime, identitet, na istoriju i nacionalni ponos Crnogoraca, ali i na državu Crnu Goru i sve njene građane.

Ta politika se vraća, sasvim zakonito i neizbježno, i nimalo slučajno – na mjesto originalnog zločina – u najcrnogorskiji od svih crnogorskih manastira, u samu srž crnogorske državne i nacionalne istorije, identiteta i kulture.

Aktuelni crnogorski vlastodršci, u svojoj nemoći, mogu samo da posmatraju kako im se sa strane diktira i određuje što če, kada, kako i đe uraditi.

Tih davnih devedesetih godina prošlog stoljeća, za koje smo mislili da se nikada i nikako ne mogu povratiti, pisao sam kako je Crna Gora bila “dobrovoljni talac” Miloševićeve ratne politike.

Sada su ti poslušni i zadovoljni taoci u crnogorskoj vladi i u rojevima njihovih pratilaca, podržavaoca i “čutećih broigada”, koje više nema smisla ni pominjati. Sami su sebe nazvali kvislinzima, kao što vidimo, pa im u tome nećemo smetati.

Crnogorska je mladost, u cijeloj Crnoj Gori, na Cetinju – uz stare i nove, za ovu istorijsku potrebu prispjelu cetinjsku momčad – okupljena na Cetinju, ispod Cetinjske vile, da još jednom ispiše istoriju.

To joj i pripada – zbog Crne Gore, zbog svih nas.