Obrazovni sistem u Crnoj Gori konačno je napravio iskorak. Sada, izgleda, znamo kako se bira dobar nastavnik.
Ne kroz rad u učionici. Ne kroz odnos s djecom. Ne kroz način na koji objašnjava, sluša, smiruje, podstiče i uspostavlja autoritet. Nego kroz intervju od petnaest do trideset minuta. I to je, mora se priznati, revolucionarno. Jer, zašto bismo gledali kako neko predaje, kada možemo gledati kako sjedi, govori i ostavlja utisak?
Zašto bismo mjerili stvarni rad, kada možemo mjeriti prezentaciju rada? Zašto bismo testirali nastavnika pred učenicima, kada ga možemo testirati pred komisijom? To je otprilike kao da birate kapetana broda po tome kako govori o moru, a ne po tome kako upravlja olujom.
Ali ne budimo nepravedni, sistem je, kažu, objektivan. Postoje bodovi. Prosjek ocjena. Dužina studiranja. Rang univerziteta. I, na kraju, intervju. Sve lijepo sabrano do stotinu bodova. Samo što u toj matematici postoji jedan mali problem: ono što se najlakše mjeri nije nužno ono što je najvažnije.
Prosjek ocjena? U zemlji u kojoj ocjene variraju od fakulteta do fakulteta kao vremenska prognoza, to je više statistika nego dokaz kvaliteta.
Nije problem što je intervju kratak, problem je što je presudan
Rang univerziteta? Sjajno, ako si imao privilegiju da studiraš tamo gdje lista kaže da treba. Ako nijesi, odmah si u minusu, kao da će djeca bolje učiti zato što je diploma stigla s prestižnije adrese.
Dužina studiranja? Kao da je brzina završavanja fakulteta najvažniji pokazatelj budućeg rada s djecom, a ne, možda, zrelost, iskustvo i sposobnost za rad.
A onda dolazimo do vrhunca: intervjua. Petnaest do trideset minuta. U tom vremenu, navodno, treba da se otkrije sve: znanje, karakter, pedagogija, autoritet, komunikacija, odnos prema djeci, spremnost za rad u školi. Drugim riječima: pola sata da se procijeni ono što se u stvarnosti vidi tek nakon mjeseci rada. I tu dolazimo do istine koju sistem pokušava sakriti iza bodova: nije problem što je intervju kratak, problem je što je presudan. U opasku da bodovi ne mjere koliko si dobar nastavnik. Oni mjere koliko si dobar utisak.
A utisak se, priznaćemo, može uvježbati. Utisak se može odglumiti. Utisak se može, ako zatreba, i uredno naručiti. Upravo zato je intervju najproblematičnija tačka cijelog modela: on izgleda kao stručna procjena, a vrlo lako postaje prostor za simpatije, antipatije, prepoznavanje „naših“, nagrađivanje sigurnog nastupa i kažnjavanje onih koji nijesu dovoljno glatki, dovoljno podobni ili dovoljno poželjni komisiji.
Drugim riječima: sistem se formalno poziva na objektivnost, a ključnu polugu ostavlja onome što je najmanje objektivno.
Formalno objektivan model sa subjektivnim centrom nije reforma. To je stari problem u novom pakovanju
I još nešto, možda i najvažnije: u cijeloj toj reformskoj matematici nema ni ozbiljne psihološke provjere. Kao da je sasvim svejedno kakav čovjek ulazi pred djecu, samo da ima dobar prosjek i pristojan nastup pred komisijom. A nije svejedno. Nastavnik ne unosi u učionicu samo diplomu, nego i karakter, frustracije, prag tolerancije, odnos prema autoritetu, sposobnost da sasluša, da izdrži, da ne vrijeđa i da ne lomi slabije od sebe.
Sistem, dakle, provjerava papir, ali ne i psihu. A upravo od psihe često zavisi hoće li dijete iz škole izaći sa znanjem ili sa traumom. Ispada da je važnije koliko je kandidat studirao nego koliko je emocionalno stabilan. Kao da djecu ne podučavaju ljudi, nego fascikle.
A tek ovdje nastaje potpuni apsurd: nigdje se ozbiljno ne vrednuju rezultati onih koji su već radili u prosvjeti. Nema stvarnog uvida u to kako je neko radio s učenicima. Nema pitanja šta je ostavio iza sebe u učionici. Nema bodovanja za stvarni nastavnički rad, za uspjeh sa djecom, za pedagoški trag, za iskustvo stečeno u školi. Ispada da je manje važno kako si radio pet, deset ili petnaest godina s učenicima nego kako si izgledao dvadeset minuta pred komisijom. Sistem, dakle, više vjeruje utisku nego stvarnosti. Više vjeruje razgovoru nego radu. Više vjeruje kandidatu u sali nego nastavniku u učionici.
Tu se cijela priča o objektivnosti počinje raspadati. Koliko god bodova sabrali, na kraju sve zavisi od komisije. A komisija je uvijek ono što sistem jeste: ogledalo odnosa, uticaja, simpatija, preferencija i tihih signala. Ako je komisija pravedna, sistem funkcioniše. Ako nije, sistem je samo dekor. Formalno objektivan model sa subjektivnim centrom nije reforma. To je stari problem u novom pakovanju.
I zato ovaj model ima jednu savršenu osobinu: izgleda pravedno, a ostavlja prostor da sve ostane isto. To je najviši nivo reforme kod nas. Promijeniš formu, ostaviš suštinu. Dodaš bodove, zadržiš utisak. Napišeš pravilnik, ostaviš prostor. I dobiješ sistem koji ne bira najbolje nastavnike, nego najprihvatljivije kandidate.
U sistemu u kojem se nastavnik bira bez učionice, ni obrazovanje više ne treba školu
A djeca? Djeca, naravno, ostaju tamo gdje su uvijek bila: posljednja u procesu koji bi zbog njih trebalo da postoji. Niko neće gledati kako nastavnik objašnjava, kako motiviše, kako reaguje na slabijeg učenika, kako podnosi pritisak i kako izgleda kada ostane sam pred odjeljenjem, bez pravilnika, papira i komisije.
Najbolji nastavnik nije uvijek onaj koji ostavlja najbolji utisak odraslima, nego onaj koji ostavlja trag u učionici. Ali će se uredno znati da li je završio fakultet na vrijeme, da li mu je univerzitet dovoljno „rangiran“ i da li je u pola sata rekao ono što je trebalo.
I zato ne treba da se čudimo. U sistemu u kojem se nastavnik bira bez učionice, ni obrazovanje više ne treba školu. Treba samo dobar utisak, pristojan prosjek i dovoljno glatka rečenica pred pravim ljudima.
I to je možda najpošteniji dio ove reforme: konačno smo priznali da se u obrazovanju ne traži nastavnik, nego kandidat koji dobro prolazi na razgovoru. A djeca će, naravno, učiti od najboljih, onih koji su položili intervju, ne učionicu.
(autor je profesor, pisac i prevodilac)
