Ima li, iđe na svijet, tako primitivno naivnog naroda kao što su naši Crnogorci? Oni su u stanju da godinama, o svom trošku, nose tuđi samar na plećima, vjerujući da je u pitanju viteški oklop i ujedno tvrdeći da ih samar ni najmanje ne žulja, nego ih, naprotiv, nježno miluje po rebrima?!
Tako je bilo početkom devedesetih prošlog vijeka. Svaki stanovnik one naše bivše zajedničke države, bio Srbin ili ne, pouzdano je znao da Srbi izvan Srbije nigdje ne pate, a da u njihove patnje mogu povjerovati jedino naivni Crnogorci. Možda to za angažovanje crnogorskih borbenih jedinica za, naravno srpsku stvar, nije bilo dovoljno, pa Crnogorcima, po mišljenju ratnih stratega iz Beograda, treba tutnuti u glavu da je došao čas da se, navodno, bore za Jugoslaviju? Svakako im ne pominjući veliku Srbiju, jer se, koliko god bili zatucani, mogu iznenada dosjetiti. Ono da će, čak i mimo njihove volje, morati kasnije da uplove u Srbiju, treba sakriti do samog trenutka ispunjenja plana.
I tako Crnogorci halaknuše, Boga pomenuše, pa u bratske jugoslovenske narode, razumije se izvan Srba, juriš učiniše. Sve je prštalo od crnogorskog patriotizma, naročito oko Dubrovnika, a bilo ga je i dalje do, recimo, Banije. Nije ih otrijeznila ni petogodišnja opsada Sarajeva, grada kojeg je trebalo uništiti radi opstanka Jugoslavije?! Nijesu ih otrijeznile ni beskrajne liturgije Srpske pravoslavne crkve koje su čas slavile kvislinge iz Drugog svjetskog rata, čas novopečene heroje koji su klali i harali po Bosni. U međuvremenu su vršena arheološka istraživanja dječjih lobanja i dijeljene nemanjićke medalje.
Crnogorcima je od njih samih nametnuti samar i dalje dobro stajao, kao saliven, jer nema naroda u svijetu koji se od vlastitog poniženja, stvorenog o svom trošku, sporije budi od Crnogoraca?
Iz postupnog višegodišnjeg oslobađanja od kobnog velikosrpskog drijemeža, kako tako su Crnogorci došli sebi i stali na noge. Bilo je tu mnogo porođajnih muka i još trajnih ostataka ubijeđenih i oduševljenih nosilaca nekadašnjeg crnogorskog samara, koji će im još dugo zagorčavati život. Znali su, ipak, da će biti relativno normalni, bar do trenutka dok im ponovo ne poruče iz Srbije. E, tada ništa nijesu mogli garantovati.
I desilo se: iz Srbije su im poručili da ne daju svetinje. Ništa nijesu shvatili, ni čije ni kakve svetinje, ali su, kao jedan, pohitali u njima nepoznate litije i iz grla bijela svake večeri kliktali da ne daju svetinje. Neki su se u pomenutim litijama zarazili opasnim virusom, neki i umrli, ali im vikačka energija nije posustajala. Nosili su tuđe ikone i tuđe zastave, vodili u litije đecu i čitave familije, zaklinjali se da ni jednu crnogorsku crkvu ili manastir nikada neće dati Crnogorcima.
Izdržali su. Kasnije su prepravili i očerupali crnogorski Zakon o slobodi vjeroispovijesti i Crnu Goru trajno pretvorili u srpsku koloniju. Sad čekaju nova uputstva iz Srbije kako bi dokrajčili ono što su herojski započeli. Nadaju se da će uskoro doći vrijeme kad će se opet zoriti osvojenim samarom, nositi tuđe ikone i zastave i biti posebno ponosni na okolnost da Crnogorci nemaju svojih crkava ili manastira, pa ni svojih grobova i zemljišta okolo, naravno, već tuđih hramova.
Konačno su im Srbi velikodušno zahvalili za veliki trud i dostojno mučeničko samosamarenje. Obećali su im, ako se izrazito smanje na idućem popisu, da će svaki odrasli Crnogorac dobiti po lizalicu. Kao vazda! Naravno da se hranjenje podrazumijeva. U međuvremenu Crnogorcima treba uvesti vjeronauku u škole, tjerati ih od malih nogu da dosljedno izučavaju nemanjićki katehizis, oduzeti im njihove bivše države i dinastije, uvjeravati ih da su i Dukljani listom ekavski govorili.
Pa onda, što ćete bolje, postaviti Crnogorcima vladu od izrazitih crkvenjaka, koji se svakog jutra kunu u vjernost jednom preminulom mitropolitu, a ljube ruku i svakom zvonaru njima omiljene crkve? Dok peru zube, ako ih uopšte peru, dižu pogled prema nebesima i kliču nemanjićkim svecima, posebno onim poznatim oceubicama i sinoosljepljivačima, nose tamjan i kandilo i u vladu i skupštinu, kade i prekađuju i gdje treba i ne treba.
Valja razmisliti o visokoj nagradi za vjernu služinčad, tipa zlatni i srebrni samar, koje bi redovno dodjeljivao Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve, na čelu sa odgovarajućim predsjednikom i potpredsjednikom vlade. Nek se zna red!
