Ime mu je nije bitno. Nikšićanin je, ali mogao bi biti iz bilo kojeg grada ove nove ,,oslobođene“ Crne Gore. Nije imao kapu sa kokardom, kao njegov gradonačelnik, ali kokarda mu je bila u srcu. I dobro je shvatio poruku nakon izbora 30. avgusta, razbistrilo mu se u glavi nakon četničke pobjede u Nikšiću - došlo je njihovo vrijeme, vrijeme oslobodilaca.
Vrijeme beščašća i sramote. Urinarni vonj slobode.
Tako pjeva nova, oslobođena Crna Gora: u gluvo doba noći pišaćom po heroju. Ne dižući glavu, valjda iz straha da pogleda u onaj vječni osmjeh slobode. I mrtvoga se Ljuba Čupića plaše.
Bilo je samo pitanje dana kada će neka kukavica uraditi ono što kukavice rade - da pod okriljem noći pišaju po herojima. Jer, misle da je to duh novog vremena.
I u pravu su, to jeste duh vremena nove vlasti. Ništa se ne dešava slučajno. Ako izabrani premijer nove vlasti - zamislite, premijer! - slavi četničkog teroristu Kavaju; ako Srpska pravoslavna crkva - pazite Hristova crkva! - proglašava zlikovca popa Macu za sveca; kad ministar pravde – ministar nove pravde !- negira genocid u Srebrenici, a šef Odbora za ljudska prava Skupštine Crne Gore - za ljudska prava, ej! – proglašava Ratka Mladića i Radovana Karadžića za heroje, onda je očekivano i jedino moguće da tamo neki marginalac sebi daje za pravo da zapišava heroje.
Taj bezimeni Nikšićanin, jer ni ime ne zaslužuje, u djelo je sproveo ono što riječju čini vrh nove vlasti – revidiraju istoriju i od heroja prave zločince, od zločinaca žrtve.
28
I tako se ponavlja najmračnija strana crnogorske mučne istorije. Tu, gotovo na istom mjestu, nekada davno su neki ljudi pišali po crnogorskoj istoriji.
Da, jedne decembarske noći 1918, oko jedan sat poslije ponoći, grupa srpskih oficira, takođe ,,oslobodilaca“, praćena vojnicima i jednom manjom grupom fukarkih sljedbenika, napravili su tri mrtvačka kovčega. Na jednom je bilo napisano Sveti Petar Cetinjski, na drugom Sveti Vasilije Ostroški, na trećem . Crnogorska kruna Petrovića. Nosili su, zapisano je, ove kovčege kroz Nikšić, izigravajući crkvenu procesiju, potom su se zadržali na trgu, gdje su iskopali tri groba, u koja su položili tri kovčega. Onda su održali opijelo, kako se to čini u pravoslavnoj crkvi. Umjesto da, kako to nalaže pravoslavni obred, grobove preliju vinom i uljem, srpski oficiri su javno popišali se na grobove.
Bilo je to prije 103 godine u Nikšiću.
Sinoć je obred ponovljen. Baš na mjestu kuda su, vezanog lancima, provodili maja 1942. godine Ljuba Čupića. Da, tim je putem, sada glavnim nikšićkim trgom, heroj proveden posljednji put, pred strijeljanje.
Osmjeh Ljuba Čupića strijeljao je sve njih, i okupatore i domaće izdajnike. On je ostao da živi, oni su ostali na smetlištu istorije.
Tako su mislili oni, pravi istinski oslobodioci, antifašisti koji su digli narod na opšti ustanak 13. jula. Sada se vidi da im je, svim tim zlumćarima, trebalo zapisati imena i prezimena, da ih đeca uče u školama, ta imena i prezimena sramote.
Kao što danas treba zapamtiti ime i ovog sramotnika iz Nikšića. Ali i svih onih iz nove vlasti, one građansko-četničke koalicije koja vlada Crnom Gorom, koja urušava svaki kamen slobodarske Crne Gore, sve podvikujući da treba zaboraviti strašnu istoriju i da treba ,,pomiriti Crnu Goru“.
Pomiriti Crnu Goru, proglasiti četnike za patriote, koljače za milosrdnike i svece; je li ovo ,,inkluzivna“ Crna Gora koju obećavaju iz skupštinskih klupa i ministarskih fotelja?
Ne, ovo je uvod u najgoru Crnu Goru. I uzalud će biti pilatovska saopštenja ,,građanskih partija“ Demokrata i Ure, lakonska osuda čina i novi pozivi na pomirenje.
Crna Gora se sa fašistima pomiriti ne može. Ne treba i ne smije. Otpor fašizmu jedini je odgovor, ako želimo da postoji Crna Gora. Da, otpor je jedini odgovor ako ima slobodnih građana koji vole svoju slobodu i svoju državu.
