Vjerujemo da je gotovo svima poznata priča o jednom Ajnštajnovom razgovoru sa svojim profesorom o zlu, koji se završio tako što je Ajnštajn zlo definisao kao odsustvo Boga u čovjekovom srcu, odnosno odsustvo ljubavi, čovječnosti i vjere. Ajnštajn je svom profesoru kazao da su ljubav i vjera kao toplota i svjetlost. Oni postoje. Njihovo odsustvo dovodi do zla.
Crnu Goru je 1991. godine prekrila duga šejtanska noć. Pod okriljem tame kolo zla su počeli da vode jednoumnici i zaumnici, ne dozvoljavajući drugima ni da se pobune protiv glasne i loše muzike. A noć je trajala... I nikako da svane... Svaka racionalna ideja ili misao bila je slična šibici čija svjetlost traje onoliko koliko je dugo i palidrvce koje se brzo pretvara u garež. Pomućeni umovi bili su krojači tuđih sudbina u pomrčini. U početku su krojili samo noću, a kasnije i danju. Ubrzo zatim, u aprilu 1992. godine, buknuo je rat u Bosni i Hercegovini. Svi umom zdravi ljudi znali su da ni Đavo ni Šejtan nemaju vjeru i da neće gledati i neće birati kome će i kakvo zlo učiniti. Ludilo je krenulo. Bio je to put koji je jedino mogao odvesti u provaliju. Kako je zabilježila Pobjeda, 27. maja 1992. godine, u poslijepodnevnim časovima na kafe bar Femili u Bijelom Polju, vlasništvo Kemala Hrapovića, bačena je eksplozivna naprava od koje je stradala i susjedna časovničarska radnja u vlasništvu Edina Kurćehajića. I zamislite apsurda, sve se to dogodilo u ulici Slobode u samom centru grada. U međuvremenu, rijeke muhadžira (muslimanskih izbjeglica) i raseljenih lica iz Gacka, Bileće, Foče i drugih gradova u kojima su snage bosanskih Srba sprovodile etničko čišćenje, krenule su ka Crnoj Gori, nadajući se da će tu naći, makar i kratkotrajni mir. Ali, prevarili su se. Već 15. maja te kobne 1992. godine, pojedincima iz SDS-a Foče je omogućeno da u Baru izbjeglice Muslimane koji su bili smješteni u Crnoj Gori, mogu hapsiti i odvoditi u Šćepan Polje, odakle su, navodno, odvođeni na Pale kod Sarajeva. Time je započeo lov na one koji su bježali od zla u kome su lovci određivali ko će biti uhvaćen, a ko ustrijeljen. Bio je to usud imena. Oni koji su gonjeni, imali su samo jednu želju – sačuvati živu glavu.
Danas, dok se primiče 29-ta godišnjica od akcije koja će u crnogorskoj istoriografiji ostati upamćena kao Deportacija bosanskohercegovačkih izbjeglica iz Herceg Novog 1992. godine, koju, ne bez razloga nazivaju i trgovinom ljudskim životima, na taj događaj je potrebno podsjetiti zbog onih koji nijesu bili ni rođeni, ne zato da bismo ih opterećivali sa slijedom događaja, činjenica i statistikom, već da bi i sami naučili da čovječanstvo treba da teži razumu i da svaki konflikt treba da se riješi dijalogom. Baš zato priča o zlu i zločinu protiv čovječnosti nije prizivanje zla, već poziv da se ono nikada i nikome više ne dogodi.
Šta se to dogodilo u Herceg Novom 27. maja 1992. godine? Najsažetiji odgovor bi bio da je crnogorska policija krajem maja 1992. godine uhapsila najmanje 66 civila (imena uhapšenih objavljena su u knjizi Rifata Rastodera koja nosi naslov Hronika zločina 1991-2001. U ovom tekstu će se naći različiti podaci koji u suštini govore da cjelokupan događaj još uvijek nije detaljno i do kraja rasvijetljen), koji su u Crnu Goru izbjegli od rata u Bosni i Hercegovini, i u svojstvu talaca ih predala vojsci bosanskih Srba da im posluže za razmjenu ratnih zarobljenika. Među uhapšenima, više od 60 civila su bili bošnjačke nacionalnosti, dok je nekoliko osoba bilo srpske nacionalnosti. Hapšenje je bilo brutalno.
Novske ulice odjekivale su od policijskih čizama i prebijenih tijela izbjeglica koja su policajci vukli prema maricama u koje su ubacivani. Najveći broj uhapšenih i deportovanih nikada se nije vratio svojim kućama (jedan izvor pominje 83 osobe). Čuveni postulati o čojstvu i junaštvu istopili su se u trenu. Zaboravljeno je da se pod svojim krovom i krvniku, a kamo li onome ko ničim nije kriv, daje ruka spasa. Sve bi nas, u tom kontekstu, trebalo podsjetiti na priču o Mariji Perović, majci Stevana Perovića Cuce, Njegoševog sestrića, koja je, navodno, poslije Grahovske bitke, teško ranjenog popa Joka Kusovca, koga su nanijeli preko Trešnjeva, pored kuće serdara Andrije, oca Stevana Perovića Cuce, tom prilikom svratila na konak. Ona je prepoznala ubicu svog sina, ali poštujući, po viteškim zakonima, ratnika koji se vraća sa bojnog polja i nosi rane zadobijene u borbi za slobodu roda i otadžbine, nije posegla za osvetom. Naprotiv. Svu noć ga je njegovala i bdjela nad njim. On je bio u bunilu i tek sjutradan je shvatio da je noć proveo u Stevanovoj kući, u krevetu pobratima kojeg je mučki ubio u Carigradu. A kada je majka Marija umrla, zbog tog viteštva i drugih dobročinstava, sahranjena je, mimo običaja i kanona, u crkvi na Trešnjevu.
Izbjegli Bošnjaci u Herceg Novom i nekim drugim primorskim gradovima zatražili su spas, a umjesto njega pronašli kobnu slobodu i smrt. Bio je to jedan od najsramnijih zločina koji nema primjera u istoriji Crne Gore. Više od 85 izbjeglica (u jednom izvještaju načelnika centra bezbjednosti u H. Novom s kraja maja 1992., pominje se da se radi o 92 lica), crnogorska policija je nezakonito uhapsila i potom deportovala predavši ih policiji i vojsci bosanskih Srba. Za ovo djelo ratnog zločina dana 19. januara 2009. godine, podignuta je optužnica protiv 9 lica: Boška Bojovića, Milisava Markovića, Radoja Radunovića, Duška Bakrača, Božidara Stojovića, Milorada Ivanovića, Milorada Šljivančanina, Branka Bujića i Sretena Glendže. Krajem marta 2011. godine Viši sud u Podgorici, donio je presudu po kojoj su zbog nedostatka dokaza svi optuženi oslobođeni. Tako je zločin ostao bez kazne, a žrtve bez dostojnog obilježja.
Kako porodicama stradalih objasniti taj nedostatak dokaza i kako ih uvjeriti da budućnost ima nekog smisla? Možda je dobro parafrazirati jedan hadis koji kaže da ni jedan obični smrtnik nije imun na grijehe, a da su najbolji od nas koji grijehe činimo, oni koji se iskreno pokaju. Traženje oprosta lijek je za dušu, tugu, brige, nedaće i nesreće. Ne ponovilo se i ne dogodilo nikome, pa ni krvniku.
