Zdravko je bio ka što smo navikli. Neko mu krade slova, uskaču mu riječi tamo đe im nije mjesto, vječita borba sa riječima dužim od 7-8 slova i na kraju nikom ništa nije jasno. Ali sve nas je iznenadio Mali Aleksa. Da mu pozavide Liberali sa početka devedesetih. Puna usta Crne Gore. Ne da je, brani je, njegova je, ponosan…
Sve nabroja, preskoči Crnogorce. Svi imaju pravo na vjeru sem mi. Zamišlja li on Crnu Goru bez nas, ili je ovo njegovo ažuriranje na 70% i još nije završeno, znaćemo ubrzo. Program, pjesme, recitacije, svečano, veselo, svi slave…
A slave li baš svi? U prvom redu, snuždio se, ka da je tu po kazni, Joanikije. E ko ga nagovori da dođe? Muke pa fiskovi. Malo NOB-a, malo komunista, malo partizanskih pjesama, pa neki borci pričaju o ratu, pa Titovi pioniri i crvene marame…
Sve crveno, sve aždaje. Ni traga od onih njegovih. Niđe brade, ni kokarde. A on ka na žeravicu. Težega dana u životu ima nije. Još ako Vučić sazna đe je bio. Ima li kraja ovome? Kako pobjeći iz ovog gnijezda antifašizma, antičetništva, junaštva, crnogorstva i slobode?
