Lijepo vaspitan čovjek, svako ko drži do sopstvenog integriteta, je uvijek protiv vlasti. Istog dana kad pobijede ,,njegovi“, on prelazi u opoziciju, počinje kritički da posmatra što čini pozicija koja je građanima u kampanji prijetila boljim životom. Po ukidanju jednopartijskog režima ovdje nije valjala nijedna vlast, ali ne zato što je bila nestručna kao ova danas - što je možda globalni trend - već zato što je radila u privatnom interesu.
Nije Nušić rado igran jer je to naša baština, pa ga čuvamo od zaborava već nam se svakodnevno i odasvud keze njegovi junaci, oni sa lažnim diplomama, oni koji zamuckuju kada javno govore i sriču dok čitaju. Oni koji traže čašu vode u emisiji koja ide uživo, oni koji znaju više od istoričara o čudesnoj sudbini Marka Kraljevića, i kosovskim bitkama koje se, eto, nisu završile ni šest vjekova kasnije. Eh, kamo lijepe sreće da možemo reći da je Nušić prevaziđen! Da su Jevrem Prokić, Jerotije Pantić i Živka Popović samo neki anahroni komični likovi s kojima mi danas nemamo nikakve veze...
Nažalost, taj polusvijet, podguzne muve kojima se Nušić rugao u svojim komedijama, sjede u udobnim foteljama i smišljaju kako da se još više dopadnu glavnome. A šef je strog i mogao bi lako da ih zamijeni jer takvi nijesu nezamjenljivi. Međutim, nešto zabrljaju, on ih samo izgrdi, doduše pred svima, a potom ih pošalje na još bolju poziciju gdje će imati i veću platu. Ostavka je riječ koja se uzvikuje na protestima, a vladaju brate-si-mi-moj-pravila (uzrečica Nušićevog Srete Numere), u prevodu ja-tebi-ti-meni... Ovdašnje Živke, Jevremi, Jerotiji i ostala bratija ne prezaju ni od čega i ne znaju za sramotu. Sakriveni iza slogana ,,Za našu djecu“ oni čak ne misle ni o svojoj djeci. Briga njih za budućnost...
Kod Nušića kad Živka dotakne dno, njen Sima (muž) časno podnese ostavku. Najmanje to je zahtevalo ondašnje srpsko društvo, ali i ondašnje pozorište! Realno, mogao je da zatraži i razvod! Međutim, ovo društvo je odavno prevazišlo čaršiju o kojoj je pisao Nušić. Ovde su na vrlo odgovornim pozicijama neznalice, najgori đaci, ponavljači, prepisivači, mufljuzi... I umesto mi njima, oni se nama rugaju. Doduše, nama je ostalo to pozorište da im se tamo rugamo jedino što je za pozorište zainteresovan jako mali krug ljudi.
Protiv takvih, to jest za dostojanstvo i slobodu čije parče nam svaki dan takvi otimaju, mora se boriti. Izaći na ulicu, duvati u pištaljke, ili napraviti predstavu. Sve je bolje nego ćutati.
U pozorištu se smijemo svemu onome što nam u životu nije nimalo smiješno. I smijeh je ljekovit, ali u stvarnosti te stvari, te o kojima su najviše pisali Nušić i Domanović, odavno nijesu smiješne. Kada nas predsjednik koji bi, je li, trebalo da bude predsjednik svih građana, dijeli na patriote i izdajnike, to nije smiješno. Nije smiješno ni što je Alan Ford i dalje smiješan jer su bogati još bogatiji, a siromašni sve siromašniji. Nije smiješno što su na nacionalnim frekvencijama od jutra do mraka najvulgarniji sadržaji ikad.
Mora čovjek da stavi prst na čelo i da se zapita: pa kako, majku mu, ovdje ne može da bude bolje, ili kako nikad ne mogu da dođu bolji pa da nam bude bolje. I kako već trideset godina jedni te isti! Kakav narod takva i vlast ili kakva vlast takav i narod? Ne znam nikad šta je starije: kokoška ili jaje. I ovo prvo i ovo drugo bi značilo da kao ljudi ne valjamo ništa ili da smo narod sa greškom i da zato i imamo pogrešnu vlast.
Nekako smo model ,,sjaši kurta da uzjaše murta“ prihvatili kao svoj usud, a dorat koga ova dvojica na smjenu jašu nebeski je i kad mu otpadnu muda, istog časa mu izrastu nova.
,,U zemlji slijepih, jednooki je kralj“ (poslovicu pribilježio Erazmo Roterdamski) može da znači i da svako može da tvrdi da je jednook jer nema ko to da provjeri. Sljepilo je samo metafora. Kad će biti bolje? Ili kad ćemo izabirati bolju vlast. Vjerovatno nikad. Ili onda kad svi, nekim čudom, progledamo.
