Kad se kaže obračun, uvjek prvo pomislim na OK koral, braću Erp, Doka Holideja. Nekako nenamjerno odlutam u djetinjstvo. Makar na sekund, ali onda se sve vrati u običnu, surovu realnost u kojoj svaki pojam obračuna poprima mnogo strašnije konotacije. A njih zaista ima raznih, jer obračunati se možete svuda, na svakom mjestu i protiv bilo koga, pa čak i protiv samog sebe. I u svakom smislu podrazumijeva neku vrstu nasilja, koje vuče korijene i crpi snagu iz iracionalnosti. U svakom slučaju, istorija pamti brojne obračune, od kojih su mnogi postali legendarni. Zbog toga, možda su najzanimljiviji upravo ti obračuni sa samim sobom. Možemo samo da pretpostavimo koliko je bilo potrebno hrabrosti, kolika je bila veličina tog unutrašnjeg nemira koji je, prije skoro dvije hiljade godina, fariseja Savla, pretvorilo u hrišćanskog propovjednika Pavla. Ta vrsta unutrašnjeg, duševnog obračuna, makar i uz dozu Božanske intervencije, ostala je da odjekuje u narednim vjekovima, kako bi od hrišćanstva napravilo svjetski dominirajuću religiju od još jedne jevrejske sekte.
Mnogi obračuni dosegli su epske proporcije i bili su inspiracija za nastanak velikih djela književnosti. Poneke je stvorila poezija, kao primjer lične hrabrosti i istrajnosti, požrtvovanosti i rodoljublja. Kako ne pamtiti obračun Ahila i Hektora pod zidinama Troje opjevan od velikog Homera u Ilijadi. Što će ostati vječni uzor svjetske književnosti. Ipak, mnogi obračuni bili su stvarni i svojim ishodom oblikovali su sudbinu svijeta. Jer obračuni nijesu samo dvoboji, već u njima mogu učestvovati cijeli narodi. No, u svakom od njih ostaje jedna crta epskog, koja se uvijek svede na duel dvojice najznačajnijih aktera. Kao što su na Katalunskim poljima, 451. godine, svoj obračun imali rimski general Aecije i hunski vođa Atila. Ta bitka koja je odlučivala o sudbini civilizacije, u kojoj su učestvovale hiljade boraca različitih naroda i plemena, bila je ujedno i lični sukob dvojice vojskovođa. Tako su se, kroz istoriju, nizali obračuni i to ne samo oni na bojnom polju. Obračuni su narastali u svojim proporcijama i u sebe uvlačili čitave mase. Tako smo posljednju polovinu XX vijeka proveli de facto u obračunu dvije supersile, SSSR i SAD, tokom Hladnog rata, a u stvari u to je bila uvučena cijela planeta. Kroz sve sfere života sukobljavali su se ljudi, misli, ideje. Samo odlučnim obračunom sa retrogradnim, prevaziđenim, izobličenim, svim štetnim i nemoralnim, moglo se stati na put i suprotstaviti onome što nas je kao društvo vuklo ka dnu. U tome su ulogu morali uzeti svi, vojnici i pjesnici, naučnici i političari, obični ljudi, kako bi branili svijetlo civilizacije.
Velike sukobe religija, ideologija, sistema življenja, koristili su mnogi za svoje male, lokalne obračune. Za progon ljudi koji ne dijele njihovo mišljenje. Za istjerivanje neke svoje pravice, po pravilu kratkovide, ali jednako opasne i žustre. I obično se onda nadoveže obračun na obračun, vraćanje duga za neke stare sukobe, u jedinstveno vrzino kolo iz kojeg se teško nalazi izlaska i koje kao vir vuče ka dnu. Što su ti obračuni više lokalnijeg karaktera to je splet niti veći, a izlaz više maglovitiji. Makar se činilo da smo kao društvo uznapredovali na tim stazama civilizacije, sada na početku XXI vijeka, svakodnevni događaji nas brzo razuvjere. Evo već pola godine slušamo o tome kako je pobijedio narod i kako tu nema mjesta ni za kakav revanšizam i obračun sa onima koji su do sada na vlasti bili. Pa ipak, svjedočimo suprotnosti.
Najnoviji napad na Fakultet za crnogorski jezik i književnost je najbolji primjer za to. Dugo je bio trn u oku, svima koji su inače nijekali sve crnogorsko i sada je konačno dočekana prilika da se i sa njim obračuna. U ime ljudi koji ljube kovčege, stigla je direktiva da se prekine finansiranje jedne ugledne i respektabilne akademske ustanove, koja je u deceniju i po svog postojanja iznjedrila, utemeljila i svijetu predstavila nauku o samobitnosti i samosvojnosti crnogorskog jezika. Na taj način dobili smo alat, možda bolje oruđe, sa kojim se lakše i brže u svijetu pronosi ime Crne Gore i crnogorske kulture. Ova institucija, sa prijestonog Cetinja, postala je najbolji čuvar i promoter montenegristike, jezika i kulture Crnogoraca. I radili su to sa patriotizmom, voljom, željom i trudom, sa idejom koja je pronosila i ukazivala na važnost jednog malog naroda sa Balkana i potrebu da se zaštiti njegova milenijum stara baština. I sve to je urađeno bez da se povrijedi iko drugi, da se uđe u nečije, da se neko ime prepravi i učini onim što nije. Najveća odlika montenegristike i jeste u tome što je jasno ukazivala na postojnost Crne Gore i Crnogoraca, a da se isto tako zaštiti sva njena multikulturalna kompleksnost. Nijesu su se udarale granice, naših i tuđih, već se prišlo izučavanju civilizacijskih dometa na tlu Crne Gore sa pozicije svjesnosti ukupnih slojeva njene prošlosti. A baš to je izgleda i bio povod za obračun.
