Knjigu je priredila Jovana Došljak, a u njoj se ovog puta nalaze tekstovi o knjigama Branke Bogavac, uključujući „Pariske razgovore“, kao i o našim slikarima u Parizu, Dadu Đuriću posebno.
Drugi tom je, po riječima Dejane Barjaktarović-Joksimović, obiman i iscrpan, ali je to bilo i za očekivati s obzirom na to da je toliko toga napisano i rečeno o knjigama i radu Branke Bogavac.
- Od prve recenzije Dragiše Vitoševića (1986.), ili druge Predraga Matvejevića, već je jasno da upućeni čitalac prepoznaje i osjeća sve ono što će se kasnije, ne samo potvrditi, već postati prepoznatljivi znak umijeća razgovaranja ove osobene ličnosti koju je iznjedrila jugoslovenska, crnogorska kultura. Vrlo brzo kritičari uočavaju planetarnu dimenziju ovih svjedočanstva, zato što oni uvijek dotiču granične teme života i smrti, bilo da govore o egzilu, neslobodi, ili spasonosnoj biti stvaralaštva – navodi Barjaktarović-Joksimović.
Branku Bogavac su tokom godina zvali i ambasadorkom kulture, ali i crnogorskim konzulom duhovnosti (čemu je kumovao Minja Bojanić 1999. godine) u Parizu, gradu koji je spontano i na graciozan način izabrala za svoju temu. Iako je, kako kaže Barjaktarović-Joksimović, Pariz bio dekor, i iako je u njemu sretala umjetnike koji su uživali najdublje poštovanje na svjetskom nivou, posebno je bila osjetljiva na one koji su dolazili iz iste kulture kao i ona. Posebno se bavila slikarima, o čemu u knjizi „BRANKA vitez umjetnosti i književnosti“ ima dosta uvida.
- Imam utisak da je Branka Bogavac za sebe u ovoj pozorišnoj predstavi izabrala onu težu glumačku ulogu aktera koji treba da bude medijator, odnosno, posrednik, glasnik, tumač, što je mnogo sveobuhvatnije i tegobnije nego biti likovni kritičar i tumačiti nečije djelo, polazeći od ličnog aspekta, bez obzira da ona druga strana bude zadovoljna – piše u ovom bogatom izdanju Jasna Jovanov, na temelju teksta o Dadu Đuriću.
To je ono što je Branku Bogavac i izdvojilo u svakom smislu među ljudima koji su se bavili istim poslom, ili imali istu misiju. Njen veliki senzibilitet i moć razumijevanja, i to što je, po riječima Barjaktarović Joksimović, omogućavala sagovorniku da ponovo zaroni u svijet o kojem je svjedočio, ili u dubine iz kojih je crpio svoja sjećanja.
- Zbog toga se može reći da je Branka Bogavac uvijek ostala naša, bez obzira kako tu riječ danas neko može da primi ili tumači. Ona sama sebe vidi kao Jugoslovenku i Crnogorku, čiji korijeni njenog sela Bora ostaju zauvijek i neraskidivo u njoj. Ovoj dami, takođe, pripada još jedno veliko zvanje: intervjuer. Upravo je ona ovoj formi dala taj posebni i uzvišeni status, jer je umjela da ovi susreti ne budu ni nešto dnevno, ni nešto obično, već upravo ono što dodiruje srž života i čovjeka u njemu – navodi Barjaktarović-Joksimović.
O knjizi „BRANKA vitez umjetnosti i književnosti“ i o Branki Bogavac, te njenim knjigama pisali su i Sreten Perović, Jezdimir Radenović, Miraš Martinović, Ratko Božović, Draško Došljak, Dimitrije Popović, Amer Ramusović i Ljubeta Labović i svi su oni postali neraskidivi dio drugog toma. Knjiga inače sadrži stotinjak tekstova, prikaza, eseja o četrnaest Brankinih knjiga, a koji su bili razasuti u različitim časopisima i listovima.
