Za mnoge je Pero Poček ime iz istorije umjetnosti.
Za Serenellu Počeka, on je bio đed, moralni stub i čovjek koji je Crnu Goru nosio u duši – i na platnu. U trećem i posljednjem dijelu ovog ekskluzivnog intervjua koji donosimo, Serenella otvara vrata porodične arhive, ali i ličnih sjećanja.
Crnu Goru je upoznala kroz oči svog đeda – slikara, sanjara, čovjeka koji je nosio kao sudbinu i slikao kao čežnju. A onda je, sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, otišla da je vidi. Ne kao turista, već kao unuka. Ne da bi otkrila nešto novo, već da bi prepoznala ono što je oduvijek nosila u sebi.
1
Kroz emotivne prizore iz posjete Crnoj Gori, priče o rodbini, povratku porodičnim korijenima i svom životnom putu – od majke troje djece do osnivača jednog od najuglednijih rehabilitacionih centara u Italiji – Serenella nas uvodi u svijet u kojem kultura,dostojanstvo i pamćenje stoje rame uz rame.
Ovaj razgovor je više od biografskih priča – on je svjedočanstvo o tome kako se kultura i identitet prenosi tiho, kroz generacije, i kako su djela onih koji su nas zadužili često zaboravljena upravo tamo gdje bi trebalo da traju najduže. Ovo je razgovor koji se ne čita samo srcem, već i savješću.
Serenelia, kada ste posjetili Crnu Goru i kako ste doživjeli susret sa zemljom iz đedovih priča?
Poček: Oko 1975. godine posjetila sam Crnu Goru prvi – i do danas jedini – put, zajedno sa svojim mužem. Tamo sam zatekla zemlju baš onakvu kakvu mi je đed opisivao u svojim slikama i pričama: autentičnu, zamrznutu u vremenu, duboko povezanu sa svojim korijenima.
Kada sam odlučila da krenem na put, ostavila sam svoju djecu, Elizabetu i Andreu, kod mojih roditelja. Trebala mi je sigurnost da su dobro. Krenuli smo kolima i brodom iz luke u Ankoni ka Splitu. Naš auto je imao problem sa hladnjakom, pa smo morali često da stojimo, ali to nam nije pokvarilo putovanje koje je, na svoj način, bilo nezaboravno.
Crnu Goru sam do tada poznavala samo kroz đedove slike i pripovijedanja. Iako su se te priče odnosile na neko drugo vrijeme, imala sam utisak da se malo toga zaista promijenilo. On je te pejzaže prelazio na konju, posmatrao ih s visine i slikao – iste te prizore sam prepoznala, kao da su izašli iz njegovih platana.
Do Cetinja smo stigli prolazeći kroz Dubrovnik i Kotor, pa se popeli čuvenim serpentinama. Još se sjećam autobusa koji su jurili bez usporavanja, dok smo se mi trudili da ostanemo na putu, tik uz liticu. Nijesmo uspjeli da se popnemo do Njegoševog mauzoleja – tada su bili radovi u toku i nije se moglo prići.
Cetinje mi je djelovalo kao da je s početka XX vijeka. U Kraljevskom dvoru dočekao nas je velikom ljubaznošću direktorcetinjskog muzeja. Sa uzbuđenjem sam otkrila da se među djelima u muzeju nalaze i slike mog đeda, iz njegovog ranog perioda – prije i tokom akademije. Nakon što je naslikao „Gusle“, više nikad nije želio da se vrati u Crnu Goru. Govorio je da to više nije zemlja koju je ostavio, niti ona u koju je vjerovao. Kada su ga pitali za Gusle, oklijevao je – nije bio siguran da li želi da ih ostavi tamo. Na kraju je poklonio samo malu kopiju.
Još početkom XX vijeka osjećao je da se sve mijenja. Plašio se za nezavisnost Crne Gore, pitao se šta će biti s njegovom zemljom. Sjećam se, kod nas kući se „Vesela udovica“ nije smjela ni spomenuti, a kamoli da se ide i gleda.
Ispred Biljarde na Cetinju, 1975.
Da li ste se sreli sa nekim od rođaka u Crnoj Gori?
Poček: Nije mi nikada bilo jasno kako su saznali da smo tamo, ali naši rođaci su nas pronašli i pozvali da budemo njihovi gosti u Ulcinju. Dočekali su nas srdačno u svojoj kući na brežuljku iznad mora, ispred koje je rastao veliki orah – ili barem mislim da je bio orah. Vladimir i Biljana, unuci đedovog brata, bili su divni domaćini. Bio je tu i Srđan, koji je kasnije došao kod mene u Italiju i ostao sa nama nekoliko mjeseci. Obožavao je Italiju i italijansku kuhinju, naročito paštašutu, a ponekad bi se izgubio po Rimu, pa smo morali da ga tražimo.
Naši đedovi su se godinama dopisivali, stalno su bili u kontaktu. Moji rođaci u Crnoj Gori znali su mnogo više o meni nego ja o njima. Povremeno su nam slali i tradicionalne proizvode: rakiju od šljive, kajmak, pa čak i suve ukljeve.
Ikona koju je Serenella kupila na Cetinju
Kakav su utisak na Vas ostavili ljude koje ste sreli tokom boravka u Crnoj Gori?
Poček: Đe god da sam pošla, čim bih rekla da sam unuka Pera Počeka, ljudi bi me dočekivali sa toplinom. Osjećala se ljubav i ponos koje su još uvijek gajili prema mom đedu. To je osjećaj koji me i danas duboko dira.
Iz Crne Gore sam ponijela ikonu koju danas držim u svom dnevnom boravku. Kupila sam je u muzeju, a pripadala je jednoj lokalnoj porodici koja je bila prinuđena da proda svoju imovinu kako bi preživjela. U Crnoj Gori tada nije bilo ničega komercijalnog: ni razglednica, ni suvenira u manastirima, čak ni knjižare. Ali u muzeju su mi poklonili jedan od možda prvih štampanih turističkih prospekata na Cetinju, na više stranih jezika.
Ono što me je najviše dirnulo bio je način na koji ljudi tamo pričaju priče – ne govore o sebi, već o onome što ima istorijski značaj i izražava nacionalni identitet. Za njih, pripovijedanje je kolektivno iskustvo. To je živa memorija.
I danas znam da je, zahvaljujući tom putovanju, i ta memorija postala pomalo i moja.
Pero Poček
Serenella, što danas čini zaostavštinu Pera Počeka u rukama Vaše porodice?
Poček: Među brojnim naslijeđenim umjetničkim djelima nalaze se i dokumenti izuzetne istorijske i kulturne važnosti za Crnu Goru. Ali đedovo nasljeđe se ne sastoji samo od slika: sačuvani su u našim rukama i predmeti koji pričaju čitavo jedno doba, tradicionalne crnogorske kape, đedovi zlatni džepni satovi, požutjela pisma, stare fotografije, namještaj i i mnogi drugi lični predmeti.
Među tim blagom, neke su prave umjetničke rijetkosti: recimo bakrena četkica, koju je sam dizajnirao i izradio, jedinstveni komad, nikada nije ponovljen, simbol njegove domišljatosti i prema zanatskoj posvećenosti umjetnosti.
Mogao bi se pokloniti, bez sumnje, muzej posvećen Peru Počeku, ne samo da sačuva memoriju na njega, već da se društvu vrati kulturno naslijeđe čovjeka koji je svojom umjetnošću sjedinio istoriju i crnogorski duh.
Kako objašnjavate činjenicu da, uprkos međunarodnim priznanjima, rad Vašeg đeda do danas nije dobio mjesto koje zaslužuje u svojoj zemlji?
Poček: Ovdje se radi o pitanju koje dotiče crnogorsku monarhiju i Pravoslavnu crkvu: umjetnik koji je djelovao u autonomnom i monarhističkom kontekstu teško bi bio prihvaćen od strane vlade koja ne dijeli, ili ne priznaje iste vrijednosti i principe.
Mali dio obimne zaostavštine Pera Počeka
O porodici Pere Počeka u Crnoj Gori se vrlo malo zna. Zahvaljujući Vama dolazimo do brojnih saznanja kao i činjenice da bi vaš đed Pero bio ponosan na svakog člana brojne porodice. Priliku da Vas upoznam i srdačna dobrodošlica koju ste mi upriličili, ostavila je na mene izuzetno poseban utisak i zahvalnost, pa je red da našim čitaocima predstavimo i Vas. Ko je zapravo Serenella Poček?
Poček: Ja sam ono što jesam zahvaljujući vaspitanju koje mi je dala porodica. Ona se temelji na mom đedu i babi po ocu – Peru i Tini – ocu Đorđu i majci Matildi, koji su me naučili pravdi, ispravnosti i časti. Za mog oca, kao i za đeda, jedan dogovor nije zahtijevao potpisivanje dokumentacije, dovoljno je bilo čvrsto rukovanje, dokaz ozbiljnosti i integriteta.
Moji moralni i duhovni vodiči bili su prije svega otac i đed po ocu, stubovi koji su obilježili moj život. Kasnije sam prepoznala iste vrijednosti kod svog muža, s kojim sam dijeli'la iste principe koji su oduvijek bili u temelju mog odgoja.
Moj otac je vodio borbu principa, deset godina je bio udaljen iz vazduhoplovstva, sve dok nije dobio sudski spor i mogao da se vrati. Odbio je da polaže zakletvu novom političkom uređenju Italije, budući da je već jednom položio zakletvu Italije, ostavši vjeran svojim vrijednostima lojalnosti i koerentnosti.
Ako je osoba dobila od Gospoda dar, imala je obavezu da pomogne drugoj osobi. To je tradicionalna porodična vrijednost, uvijek smo kod kuće primali one kojima je potrebna pomoć.
Serenela Poček sa svojim psom
Kako je bilo odgajati troje tako različite, a posebnu djecu? Možete li podijeliti njihove priče s nama?
Poček: Imala sam privilegiju da imam troje djece: Elisabettu, Andreu i Federika. Svako od njih je poseban i jedinstven, sa svojim talentima, izazovima i životnim putevima.
Elisabetta, rođena 1965. godine, pokazala je već kao dijete značajan sportski talenat. Počela je s gimnastikom, ali zbog visine morala je da odustane. Posvetila se bejzbolu i već sa 14 godina igrala za Lacio i italijansku reprezentaciju. S reprezentacijom je proputovala cijeli svijet: SAD, Kubu, Kinu, Australiju, Novi Zeland i brojne evropske zemlje. Njen svjetski rekord u udarcu nadmašen je samo jednom – prije tri godine.
Andrea je kao dijete izgledao bez problema, ali je kasnije razvijao jezički zaostatak. Tokom dugog porođaja, koji je trajao nedjelju dana, doživio je nedostatak kiseonika koji je pogodio Broku, dio mozga vezan za govor. Zajedno s mužem tragali smo za mogućnostima da mu pomognemo. Andrea je bio prelijepo dijete, plav, plavook, vrlo emotivan, ali kašnjenje u govoru je uticalo na njegov dalji razvoj, jer je jezik temelj mnogih kognitivnih sposobnosti. Iako nije prihvatao znakovni jezik, razvio je svoj sistem komunikacije. Danas i dalje pokušava da komunicira sa ljudima, na svoj jedinstven i poseban način.
Moj treći sin, kojeg sam dugo željela i koji je rođen 13 godina poslije Andree, zove se Federico i rođen je 1981. Takođe je bio prelijep dječak, plav, kovrdžave kose i plavih očiju, liči na đeda Pera. Danas je mladi stručnjak, ljekar hirurg sa specijalizacijom iz fizijatrije, veoma poštovan i često prisutan u medicinskim debatama na televiziji.
Elizabeta, Federico i Andrea
Serenella, Vi ste zbog svog sina tako reći zapostavili svoj životni poziv i krenuli u dugom smjeru. Osnovali ste rehabilitacioni centar / institut za osobe sa posebnim potrebama u Rimu koji je jedan od najcjenjenijih u Italiji!?
Poček: Kada sam tražila opcije za svog sina, nisam uspjela naći nijedan u Italiji koji mi se činio adekvatan. Međutim, otkrilasam inovativni obrazovni sistem koji omogućava aktivno učešće djece sa posebnim potrebama u učenju. Ta škola je bila finansijski u problemima.
Zato sam predložila osnivanje asocijacije koja ne samo da bi sanirala finansije, nego i podmirila dugovanja prema INPS (Italijanski zavod za socijalno osiguranje). Inicijativa je uspjela. Danas sam ponosna predsjednica te škole.
Naša škola, danas priznata od Regije Lacio, postala je centar za rehabilitaciju, podržava više od 80 korisnika sa intelektualnim smetnjama i oko 400 sa neurološkim i ortopedskim problemima. Naš tim čini preko 100 stručnjaka, ljekara, psihologa, terapeuta i edukatora.
U okviru centra postoji i hipoterapijski centar koji nudi pomoćne terapije sa konjima, što se pokazalo veoma uspješnim za mnoge korisnike. Prostor centra je oko dva hektara, smješten na Maljianima u centru Rima. Glavne aktivnosti uključuju vrtlarenje, novinarsku radnu grupu za međusobnu komunikaciju i osobito primijenjenu umjetnost.
Djeca crtaju, prave keramiku i velike zajedničke radove koji se koriste za uređenje javnih prostora, kao što će biti slučaj u novom akvarijumu u Rimu, za koji smo već pripremili impresivan rad za montažu, dimenzija 3×2 metra.
Foto: scuolaviva.org
Da li postoji nešto što biste voljeli da svijet zna o Vašem đedu, a da do sada nije dovoljno istaknuto?
Poček: Ono što nije dovoljno istaknuto jeste njegov ljudski karakter. Djelovao je strogo, ali u stvarnosti je bio duboko nježan i uvijek spreman da pomogne onima kojima je potrebna pomoć.
To što me je zvao „Kastelanka“ natjeralo me je da slijedim njegov primjer: kao što je on pretvorio Roku u predivan vrt, ja sam htjela da ponudim novi životni prostor koji je bio samo magacin, zatrpan smećem, pretvarajući ga u lijep vrt. U tom prostoru, među raznim paviljonima, svakog dana želimo da pružimo poruku nade svima koji dođu suočeni sa životnim izazovima. “Teško je biti zao čovjek kad živiš u ljepoti”.
(Kraj intervjua)
Posebna zahvalnost pripada Danijeli Đurđević, predsjednici udruženja Italia – Montenegro Regina Elena, čija je nesebična pomoć bila ključna za realizaciju ovog intervjua.
Uz strpljenje i posvećenost, Danijela je prevela četrdesetak pažljivo pripremljenih pitanja urednika Art Montenegra, ali i mnogo više od toga – bila je svjedok i učesnik u dugim, emotivnim razgovorima sa Serenellom.
Njen lični osvrt otkriva dubina tog iskustva:
„Intervju sa Serenelom trajao je satima, i danima. Sjedjele smo u njenom studiju, ja za njenim računarom, ona na stolici preko puta, u toploj tišini ispunjenoj riječima. Na neka pitanja zadržavale smo se dugo, ponekad bi skrenula s teme i počela da priča o nečemu potpuno drugom, mimo pitanja, ali beskrajno zanimljivim i lijepim. Osjećala sam se privilegovanom, poznajući rezervisanost porodice Poček.
Često bi iznenada ustala, nestala iz sobe, pa se vratila nakon desetak minuta s nekim starim albumom ili predmetom koji je čuvaladecenijama.Jednom sam je čekala petnaest minuta dok je tražila đedov zlatni švajcarski sat, ili medalje koje je dobio – bilo ih je mnogo, svaka sa svojom pričom.
U tim dugim razgovorima, zajedno smo se smijale, ali i plakale. Serenela je nepresušan izvor životnih priča. Dok je slušam, želim da mogu zakoračiti u to vrijeme koje opisuje, da upoznam i ja njenog đeda Pera Počeka. Sigurna sam da nije mogao zamisliti da će, čitav vijek kasnije, baš ona oživjeti njegov lik, i da će, zahvaljujući njoj, ponovo postati važan i poštovan, kao što je bio za života.
Od mnogih priča koje mi je Serenela podijelila, izdvajam jednu koja me duboko dirnula:
Cipelica
Za vrijeme Drugog svjetskog rata, Giorgio Poček, vojni pilot i mladi otac, bio je stacioniran na Siciliji. Jednog dana, u vihoru borbe iznad nemirnog Sredozemnog mora, njegov avion je pogođen. Ranjen, u plamenu, uspio je da se katapultira i padobranom spustio u nepreglednoplavetnilo. Satima je plutao na površini mora, okružen samo talasima i tišinom, gledajući nebo iz kojeg je pao i pitajući se da će ikada više vidjeti kopno. Ili – lice svoje kćeri.
U džepu letačke jakne nosio je tabletu – onu posljednju, za jedan trenutak kad više nema povratka. Kada je posegnuo za njom, ruka mu je zadrhtala. Umjesto tablete, pod prstima je osjetio nešto nježno. Malu, meku, plavo-bijelu cipelicu. Papučicu njegove tromjesečne kćeri.
Njegova supruga Matilda spakovala je bez riječi, kao tih podsjetnik da nije sam – da negdje, daleko, neko njegovo malo biće čeka oca da se vrati.
U tom trenu, sve se promijenilo. Suza mu se pomiješala sa slanom vodom mora. U šaku je stegnuo tu majušnu cipelicu, kao da se drži za život sam. Odlučio sam da ne odustane. Da izdrži. Nekoliko trenutaka kasnije, na horizontu se pojavila silueta hidroaviona za spašavanje.
Preživio je.
Serenella, njegova kćerka, vjeruje da mu je baš ona, kao mali anđeo, spasila život – ne simbolično, već stvarno. Danas, decenijama kasnije, u njenom domu ta ista cipelica stoji kao sveti podsjetnik. Bijela kao anđeo, nježna i tiha – ali moćnija od svake riječi. Čuva uspomenu na trenutak kada je ljubav jednog djeteta pobijedila smrt.
Ova priča nije samo porodična uspomena – ona je dokaz o snazi veza koje nadilaze vrijeme, io tihoj hrabrosti koja se prenosi s koljena na koljeno. “ – Danijela Đurđević, u Rimu 15.06.2025.
Zaključak urednika:
Tri dijela intervjua sa Serenellom Počekom, unukom PeraPočeka, nisu samo omaž velikom umjetniku, već i svjedočanstvo o tome kako porodična memorija i kulturno nasljeđe opstaju uprkos vremenu, tišini i zaboravu. Kroz Serenelline iskrene riječi, otkrili smo Pera Počeka ne samo kao slikara koji je bio mostizmeđu epohe i identiteta, već i kao čovjeka dubokih vrijednosti, čije su naslijeđe i poruke utkane u život njegove porodice i šire zajednice.
Međutim, ono što ostaje gorak utisak jeste činjenica da Crna Gora – zemlja koju je Pero Poček toliko volio, slikao i nosio u srcu – do danas nije učinila gotovo ništa da njegovo djelo živi i bude prisutno u njenom kulturnom pamćenju. Nema muzeja, nema retrospektive, nema sistematskog napora da se ovaj velikan sačuva u kolektivnoj svijesti kao ono što jeste – jedan od najvažnijih umjetničkih svjedoka crnogorske istorije.
To nije samo propust, to je dug!
Crna Gora duguje Peru Počeku više od formalnog priznanja – duguje mu prostor, sjećanje, poštovanje i institucionalnu odgovornost prema njegovoj ostavštini.
Zahvaljujući Serenellinoj otvorenosti i neiscrpnoj volji da sačuva i podijeli porodično blago, saznali smo mnogo više nego što su do sada istorijske knjige bile spremne da zabilježe. Njen susret s Crnom Gorom, posjeta Cetinju, susreti s rodbinom i zatečena autentičnost pejzaža, postali su produžetak đedove priče – živo svjedočanstvo o trajnoj vezi između umjetnosti i identiteta.
Posebnu zahvalnost upućujemo Serenelli Poček na izuzetno gostoprimstvo u Rimu, na velikodušnosti i toplini sa kojom je podijelila dio porodičnog vremena, pretvarajući ga u kulturno i emocionalno nasljeđe za sve nas.
U ime đeda – a sada i unuke – ostaje nam da čuvamo priču koja pripada svima nama, i da ne zaboravimo koliko smo kao društvo dužni onima koji su nas zadužili umjetnošću, čestitošću i tišinom u kojoj i dalje govore.
