U nastavku intervjua, Serenella Poček, unuka velikog crnogorskog slikara Pera Počeka, otkriva dragocjene detalje iz života i porodičnog naslijeđa koje nadilazi samu umjetnost.
3Kroz njene riječi oživljava jedan svijet ispunjen toplinom doma, tradicionalnim vrijednostima i neizbrisivim tragovima prošlosti.
Ovo je priča o porodičnim običajima koje je đed Pero prenosio s ljubavlju, o ateljeu koji je bio ne samo radionica, već i duhovni centar, te o slikama koje su mnogo više od umjetničkih djela — one su živa svjedočanstva istorije, kulture i duše Crne Gore.
Serenellin pogled otkriva kako se umjetnost pretače u život, kako se pamćenje čuva u najintimnijim trenucima i kako jedno naslijeđe, koje je bilo predodređeno da traje, i danas budi ponos i emociju u srcima onih koji ga čuvaju.
Ovo nije samo razgovor o slikaru i njegovim djelima, već o neraskidivoj vezi između čovjeka, njegovog porijekla i vječne inspiracije koju je ostavio potomcima.
Serenella, da li su običaji i vrijednosti koje je đed Pero prenosio i dalje živi u vašoj porodici?
Poček: I dan danas naša porodica sa velikom radošću slavi Slavu sv. Jovan, svake godine 20. januara. Tog dana vrata naše kuće su otvorena svima: prijateljima, rodbini, komšijama. Pripremamo tradicionalni kolač, vjerno prateći recept koji je ostavio đed Pero. Sastojci nisu birani slučajno: pšenica kao simbol žene i plodnosti; orasi – simbol muške snage i zaštite; šećer kao simbol ljubavi i poštovanja; i bademi kao znak duhovnosti.
Čak i dekoracija kolača je ostala nepromijenjena: grčki krst u sredini, kao znak kontinuiteta i vjere.
Naše porodične vrijednosti uključuju i duboko poštovanje prema prirodi i životinjama. Dobro pamtim đedove riječi: prema crnogorskoj tradiciji, pri rođenju djeteta, otac treba da posadi šibu vrbe. Ako dijete jednog dana bude neposlušno, grana s tih vrba, upotrebljena s mjerom, treba da mu posluži za vaspitavanje. Po njegovim riječima, to je stroga, ali pravedna metoda za vaspitavanje djece.
Ipak, djed je odlučio da ne slijedi tu tradiciju a ni u njegovom dvorištu nikada nije bila posadjena ni jedna vrba.
Kako biste opisali atmosferu u porodici Poček – da li su umjetnost i kultura bili dio svakodnevnog života?
Poček: U našoj porodici umjetnost je bila sastavni dio svakodnevnog života. Đedova kuća je imala dva odvojena krila: na drugom spratu jedno posvećeno babi Tini, a drugo njegovom velikom ateljeu.
Babino krilo bilo je pravo svjetilište znanja. Zidovi su bili do plafona obloženi knjigama. Tamo su se održavali naučni medicinski saloni i književni susreti. Baba Tina je bila diplomirani filolog, govorila je tečno sedam jezika, među kojima i crnogorski i srpski. Studirala je medicinu, iako žene tog vremena još nisu smjele da se bave tom profesijom. Bila je izuzetna i sofisticirana zena koja je ostavila dubok trag u našoj porodici.
Albertina Poček (Baba Tina)
Kako je izgledao đedov atelje?
Poček: U drugom krilu kuće bio je prostrani đedov atelje đe je slikao i čuvao svoje slike. Među njima “Gusle”, velika i impozantna slika koja je sada u mom nasljeđu. Ispod tog “murala” nalazio se sanduk skoro iste dužine pet metara, u kojem su bile smještene slikane ploče iz ciklusa “Gorski vijenac”.
Ta prostorija je imala velike prozore, ukrašene zavjesama i nadzavjesama od crvenog pliša. Pored vrata prema trpezariji stajao je klavir, a namještaj je bio presvučen istim crvenim plišem. Tepisi su bili sa crnogorskim vezom, a u prizemlju postojale su dvije impresivne trofejne životinje: bjela medvjedova koža i zlatno lavlje krzno sa očuvanom glavom. Kao dijete, sjedila bih na lavljoj glavi i slušala đedove priče.
Pored prozora stajao je stalak na kojem je bio portret žene nacrtan ugljem, sa kosom skupljenom u bujnu punđu. Đed se bio zaljubio u tu damu tokom studija na Akademiji. Govorio je, kako ne bi postao rob emocija, tri dana je postio: ni hrane, ni vode, ni sna. “Samo tako možeš nadvladati zamah srca,” kazao bi. Ona se kasnije udala za napolitanskog princa, ali đed je dugo čuvao taj portret. Obećao mi je da će biti moj, ali nažalost danas ne znam đe je završio.
Na zidu nasuprot “Guslama” bila je predstava “Njegoševe grobnice”, vidljive iznutra i spolja. Bilo je i platno koje prikazuje “oluju”. S lijeve i desne strane ulaznih vrata visili su portreti strica Aleksandra i tetke Jelene, uz dvije mrtve prirode s cvijećem, što je obogaćivalo simboliku i osjećajnost tog izuzetnog doma.
Kakav je bio Vaš prvi susret sa slikama Vašeg đeda?
Poček: Prvi put kad mi je djed pokazao svoj atelje imala sam samo tri i po godine. Smjestio me je na veliku fotelju i počeo da mi priča: priču o “Guslama”, ali i o ostalim svojim slikama. Bio je to početak čarolije koja je trajala godinama.
Svaki put kad bi dolazili gosti, ja bih sjedjela tiho i strastveno slušala đedove opise njegovih djela. Svaki put bi se otvarao novi svijet, i ja bih ostajala opčinjena, kao da je to prvi put.
Zakletva
Da li je neko od njegovih potomaka naslijedio njegov umjetnički dar ili interesovanje za slikarstvo ili umjetnost uopšte?
Poček: Sa trinaest godina upisala sam srednju umjetničku školu: bilo je jasno, moja budućnost je umjetnost. Nikada se nisam osjećala dostojnom đeda, on je za mene bio div, nepobitan uzor, ali sam išla svojim putem. Predavala sam umjetnost u osnovnim i srednjim školama, nastojeći da prenesem makar djelić čuda koje je on probudio u meni.
Kada je došao trenutak prijemnog ispita na Likovnoj akademiji, ko bi drugi nego đed Pero bio moj mentor. S pažnjom me usmjeravao da preslikavam njegove akademske crteže, ugljenim olovkama rađene skice i sanguine, pune preciznosti i osjećaja. To je bio dar neprocjenjive vrijednosti, ne samo kao umjetnost, nego i kao gest ljubavi, pravi prenos štafete.
Pero Poček - Autoportret
Postoji li neki poseban trenutak koji ste doživjeli sa njim, a koji Vas uvijek vrati u to vrijeme?
Poček: Kada smo kao djeca doručkovali zajedno, đed bi nam doručak pripremao sa izuzetnom pažnjom. Na stol koji bi već postavila neka od služavki, svako od nas imao je svoj držač za jaje sa rofitanim jajetom. Ali mi bismo, u dječjoj spletkici, krijući ispraznile jaje, i pažljivo ga vratile na mjesto.
Đed bi, kao da prvi put doživljava tu dječju šalu, glumio iznenađenje: ubacio bi kašičicu, pogledao jaje na svijetlo, čudeći se, ili bar nas je uvjeravao, da je jaje sasvim prazno. Mi bismo se smijale, uvjerene da smo ga prevarile.
Na dan rođenja moje sestre Marije-Loredane, imala sam skoro četiri godine. Ona je bila drugi ženski potomak, i te noći, kad smo saznali za novost, đed je uzviknuo: “Još jedna đevojka!” Zbog te reakcije sam se jako naljutila i odlučno mu odgovorila: “Pa baš takvu sam je i htjela!” Tu noć sam morala da ostanem da prespavam kod njega, ali zbog uvrede sam mu okrenula leđa i narednog dana mu nisam progovorila ni riječi.
Marijela (Maria-Loredana) se rodila malo prije Božića 1946. Sa đedom sam se pomirila za praznik Badnje večeri, 6. januara. Bio je to moj mali, lični Božić.
Serenella u naručju đeda Pera
Sjećate li neka zanimljiva priča ili anegdota koju je đed Pero podijelio sa Vama?
Poček: Đed je često pričao jednu priču iz Beograda, kada su Srbi htjeli da izgrade put koji vodi na more.
Crnogorci su im govorili: mi smo spremni, imamo sve glavare, vi samo pošaljite radnike. I svaki put bi se smijuljio ispod brkova.
Iz razgovora sa Vama stičemo utisak da je đed Pero bio izuzetno poštovan i cijenjen u Italiji, i kao čovjek i kao umjetnik. A po brojnim fotografijama koje ste nam pokazali vidi se da je jako brinuo o svom izgledu, držanju, oblačenju, što i nije svojstveno slikarima tog doba!?
Poček: Đed je bio duboko poštovan od svih. Ne samo zbog svoje kulture i pravednog karaktera, već i zbog stasa: visok, elegantan i sa držanjem koje je zahtijevalo pažnju. Svi su mu se obraćali “Profesore”, s mješavinom naklonosti i treme.
Portret Maksima Gorkog
Interesantno je Perovo poznanstvo sa Maksimom Gorkim čiji je portret i naslikao.
Poček: Izuzetno je cijenio Maksima Gorkog, smatrao ga je istinskim intelektualcem naroda. Ali nije imao isto mišljenje o njegovom okruženju.
O Staljinu, na primjer, govorio je bez okolišanja: “To je jedna pijancina.” Njegovo mišljenje bilo je slobodno, kritičko, nikad pokorno vlasti.
Boka Kotorska
Pero Poček je bio fasciniran crnogorskim pejzažima i istorijom. Kako biste opisali njegovu vezu sa Crnom Gorom kroz njegovu umjetnost?
Poček: Volio je pejzaže, nosio ih je u srcu. Ipak, na platnu je slikao najviše italijanske pejzaže: srebrne maslinjake, sunčane brežuljke, more svih nijansi
Međutim, svojoj rodnoj zemlji posvetio je najdublji rad: čitav ciklus o istoriji Crne Gore, vizuelna priča koja je obuhvatala sedam vijekova pamćenja, ponosa i identiteta.
Remek-djelo "Gusle"
Njegova slika “Gusle” impresivnih dimenzija, koja krasi Vaš dom i koju smo imali privilegiju da vidimo, ostala je upamćena kao jedno od njegovih najvećih ostvarenja. Da li imate saznanja kako je ona nastajala, koliko mu je vremena trebalo da je završi i kakve su bile njegove emocije dok je slikao?
Poček: Za “Gusle”, đedovo remek-djelo, bile su potrebne tri godine da se završi. Kad ih je stvarao, aranžirao je scenu, jedno pravo crnogorsko utočište, više nego atelje: atmosferski prostor koji je prizivao duh i duh vremena. Svaki detalj bio je promišljen da uđe u sinhroniju s djelom.
Prikazane figure bile su otac, majka i braća pretvoreni u simbolične likove. Svako je imao preciznu ulogu, iz perioda između dvije velike bitke. U središtu se nalazila pocijepana zastava kraljevine Crne Gore: crvena sa bijelim orlom, tihi svjedok slavne i bolne prošlosti.
Đed je strastveno tumačio istorijsko značenje djela, ali je naglašavao i da svaki lik, svaki pokret, svaki pogled ima tačno definisano mjesto i vrijednost, nezamjenjive komponente vizuelne naracije. Među najnježnijim prisutnima u uglu slike nalazi se i njegov mačak. Taj tihi saputnik pojavljuje se u drugim djelima, skoro kao emotivni potpis, veza između intimnog i slikarskog.
Crnogorsko oro
Kakve ste priče slušali o njegovim djelima?
Poček: Đed je najviše volio da pokazuje samo neka djela – ‘Crnogorsko oro’, ‘Zakletvu’ i nekoliko drugih. Govorio bi o njima ne kao slikar, već kao istoričar.
Za njega je svako platno bilo fragment kolektivnog sjećanja, ne estetska vježba, već živa svjedočanstva događaja, simbola, identiteta.
Da li Vam je poznato kome je Vaš đed prodavao slike?
Poček: Nisam nikad prodala nijednu đedovu sliku a nije ni On. To nije bio nikad ni njegov izbor, ne zbog nedostatka prilika, već zato što je smatrao da ta djela nemaju komercijalnu vrijednost: ona su bila dio njega, kao da su mu djeca. Nije nikad imao ni potrebe da ih proda, bio je finansijski nezavistan.
Poslije Drugog svjetskog rata, njegove slikarske aktivnosti gotovo da su prestale. Možda jer je smatrao da svijet koji je htio da opiše polako nestaje, ili jer nije više mogao da pronađe vezu. Ali njegova djela, tiho i ponosno, i dalje svjedoče.
Pero Poček
Slikarska kritika u Italiji je visoko cijenila Vašeg đeda. Koliko je njegova umjetnost prepoznata u Crnoj Gori?
Poček: Postojalo je vrijeme kada je vlada bivše Jugoslavije pokušala da otkupi đedove slike. Ali on se odlučno usprotivio: nikada nije želio da proda djela državi koju nije smatrao legitimnom. Njegovo srce ostalo je vjerno crnogorskoj monarhiji, bogatom identitetu, a svako platno predstavljao je dio te istorije koju je, po njegovom sudu, Jugoslavija potisnula. Kasnije su i iz Crne Gore stizale ponude, posebno iz Nacionalne galerije na Cetinju.
Moj otac, među đedovom đecom, jedini je stalno odbijao prodaju bilo kojeg djela. Moji stric i tetka su, možda iz drugih razloga, ili možda vođeni instiktom, odlučili da prodaju neka djela. Većinu slika iz ciklusa “Gorskog vijenca” naslijedila je od moja tetka Jela. Danas su neke od tih slika u Njegoševoj Biljardi, Nacionalnoj galeriji umjetnosti i Muzeju Kralja Nikole na Cetinju.
Ni mi, Đorđove ćerke, nikada nismo prodale ni jedno đedovo djelo. Prije mnogo godina posjetila nas je jedna mala delegacija iz Cetinja, dvije eleganten žene, jedna se, ako dobro pamtim, zvala Anđe Kapičić. Ugostila sam ih kod mene u Rimu. Došle su bile da istraže “Gusle”, a kasnije sam saznala da su napisale monografiju posvećenu đedu Peru.
Zatim 2022. godine obratila nam se jedna crnogorska asocijacija iz Peruđe, povezana sa kraljicom Jelenom. Željeli su da snime dokumentarni film o đedovm djelu i životu.
Mi smo veoma rezervisani, nismo se nikada otvorili na taj način pred drugima. Ali od prvog sastanka sa Danijelom Đurđević, predsjednicom te asocijacije, dobila sam dubok pozitivan utisak. Dopustila sam da cijela ekipa uđe u naš dom: režiser, snimatelj, članovi asocijacije, pa i predstavnici Crnogorske ambasade u Rimu. Bio je to intenzivan, dirljiv događaj. Dokumentarac je napravljen sa velikom osjetljivošću i jako nas dirnuo. Prvi put smo se osjećali kao živi i prepoznati od države kojoj oduvijek osjećamo da pripadamo.
Serenella Poček, Danijela Đurđević i Ivan Jovović
Nedugo zatim, sa istom predstavnicom asocijacije, posjetio nas je gospodin sa Cetinja, Ivan Jovović, glavni urednik portala za umjetnost i kulturu "Art Montenegro". Pokazali smo mu “Gusle” i bio je impresioniran autentičnošću i snagom djela. Iz te posjete iznikla je želja za ovim intervjuom, za koji nam je nesebično pomogla gospođa Danijela Đurđević.
(Nastaviće se)
