San razuma rađa monstrume - piše na najpoznatijem bakropisu Franciska Goje iz ciklusa ,,Los Caprichos“. U toj su slavnoj grafici španskog umjetnika objedinjeni košmarna vizija koju autor doživljava u agresivnom naletu slijepih miševa i sova, i stvarnost momenta u kojem vidimo umjetnika kako nad radnim stolom, savijenih ruku oko pognute glave, trpi ono što duboko proživljava. Ako san razuma stvara čudovišta kakva je onda zbiljska stvarnost razuma, kakva je istinitost racija?
Ne usložnjava li se ovakav problem Dekartovom tvrdnjom kada sanjamo da u tom nesvjesnom stanju takođe i mislimo. Znači, u kartezijanskom ključu gledano, misao je ta koja određuje karakter stvarnog, sanjanog ili realnog na način svjesnog, odnosno racija. Kada racio čiji je glavni pokretač upravo racionalizirana misao proizvede nešto što je negativni aspekt čovjekovog bića, bića koje misli, onda se u tom procesu zna stvoriti opozit koji se manifestira kao antirazum.
Ono što čini posebnost ovakvog fenomena jest logičko, principijelno i djelotvorno funkcioniranje tog formiranog antirazuma čije pogubno djelovanje bilježi podjednako stara i nova istorija. Jedan od najeklatantnijih primjera ovakvog funkcioniranja u kojemu se iz razuma oplođivao antirazum bilo je sistematsko istrebljivanje jevrejskog naroda kojeg je sprovodila fašistička ideologija njemačkog Trećeg rajha. Neshvatljivo ili nepojmljivo s aspekta humanosti, taj se antirazumski koncept bazirao za njegove kreatore na ,,razumskim“ postavkama pomno prostudiranim u svim pojedinostima i obrazloženim, te tehnički besprekorno realiziranim.
Za razliku od spomenute rečenice na Gojinoj čuvenoj grafici, koja se odnosi na umjetnikovu imaginaciju, u ratom zahvaćenoj Evropi, stvarni razum je stvarao vlastitog destruktivnog monstruma koji je na najbrutalniji način ostvarivao fašistički san. U tom kontekstu je problematično tretirati zlo samo kao banalnost kako ga kvalificira Hana Arent. Zlo se ne može stvoriti samo po sebi. Ono, zlo, je bilo prije posljedica ili produkt onoga što je inicirao savršeni racionalni mehanizam ideološke provenijencije - antirazumna ideja likvidiranja jedne rase.
Gledano na sadašnje, aktuelno stanje, nije li u savremenim događanjima antirazumski bilo izazvati izbjegličku krizu tolikih razmjera i razumski nerazumno dovoditi ljude u ponižavajuću i bezizlaznu situaciju? Politika će uvijek naći svoja opravdanja za učinjeno, ali neće nikad priznati negativne posljedice tog učinjenog. Paradoksalno kazano, zahvaljujući razumu antirazum je na djelu. Paradoks ili oksimoron, svejedno, ali stvarnost potvrđuje usklađenost antinomije razum - antirazum.
IZVOR ČUDA
Ono što nas ovdje, ovom prilikom, više zanima jest onaj takozvani pozitivni aspekt antirazuma koji plodonosno djeluje u domenu umjetničkog stvaralaštva. Zato ćemo obratiti pažnju na drugi dio teksta takođe napisanog na spomenutom Gojinom grafičkom listu: ,,Fantazija napuštena od razuma proizvodi nemoguća čudovišta, spojena s razumom ona je majka umjetnosti i izvor njenih čuda“. Upravo je taj spoj fantazije i razuma ono što umjetničko stvaralaštvo, uopšteno kazano, čini tako posebnim.
Benigna antirazumnost u kontekstu likovnog stvaralaštva znala je imati principijelne sukobe u domenu koncepta slike kao estetsko simboličke tvorevine. Zagovaratelji i apologete klasičnih postulata promoviranih u renesansi kao što su veličanje harmonije, briga za proporciju, isticanje ljepote i jasnoća prikaza, dakle racionalne kontrole onog što se predstavlja na slici, antirazumskim su smatrali manirizam koji se javio kao reakcija na ovaj renesansni koncept umjetnosti.
Ta nova maniristička umjetnost, koja ,,više vrednuje psihičke doživljaje i emocije no usklađenost s osjetilnim zapažanjem“ kako ističe Dvoržak, imat će ogroman uticaj na daljni razvoj shvatanja likovnosti, odnosno naslikanog sadržaja. Manirizam će afirmirati čudesno, neobično lijepo, ono takozvano ,,mereviglia“, njegovat će smisao za ekscesno, nastrano, za nervozu mašte, bizarnu erotičnost, halucinaciju, opskurnost, melanholiju, izobličenost... smrt.
Sve što se može svesti pod sintagmu ,,imaginazione fantastica“, bit će protiv uravnoteženosti i mjere, najavljujući onu, danas toliko aktuelnu razdvojenost čovjeka i svijeta koji ga okružuje. Fenomen se antirazumskog u umjetnosti, (izuzmemo li romantizam takođe kao antiklasični smjer), bez sumnje najviše očitovao u nadrealizmu, avangardnom pravcu čiji su učinci i danas vidljivi u raznim sferama kreativnog izražavanja.
Čuvena Lotreamonova rečenica iz ,,Maldororovih pjevanja“, ,,Lijep kao slučajan susret kišobrana i šivaće mašine na operacionom stolu“ u svom prividnom antirazumu bila je nadahnuće i misaoni podsticaj za nadrealističke slikare i pisce i ne samo za njih. Izdvojene iz uobičajenog, konvencionalnog konteksta, stvari su u novim situacijama stvarale nove odnose i nova značenja. Logika iracionalnog je funkcionirala na kreativan način. Stvarao se novi poredak sa novim zakonitostima. Onaj koji je sebe smatrao kraljem nadrealizma, koji se poistovjećivao s tim pravcem, koji se divio ,,Maldororovim pjevanjima“ bio je Salvador Dali.
Čuvena izjava katalonskog genija ,,razlika između mene i ludaka je ta što ja znam da nisam lud“ upravo potvrđuje manipulativnu moć racija. Umjetnikova poslovična oštroumnost do te je mjere bila u funkciji kreativnog procesa njegovih antirazumskih kompozicija da ih je činila posve prirodnim i uvjerljivim u funkcioniranju novostvorenog iracionalnog svijeta. Salvador Dali pomno smišlja i racionalno razrađuje svoju nadrealističku umjetničku strategiju. Autor mekih satova idealno uravnotežuje u svom stvaralačkom procesu emociju i razum, instinkt i intelekt. Zato je privid njegovog ,,ludila“ toliko vitalan i moćan, jer se zasniva na umjetnikovoj visprenosti i sposobnosti brze kalkulacije.
RAZNA LUDILA
Svijet nadrealističke, somnabulne poetike zahtijeva strogost u stvaralačkom postupku na što je posebno upozoravao Aragon. Dakle, antirazumski siže podvrgnut je razumskoj disciplini. Kad je Salvador Dali posjetio Sigmunda Frojda želeći da mu dešifruje nadrealističke kompozicije, bečki je doktor odgovorio slikaru da ga više zanima njegova podsvijest od njegove umjetnosti.
Takođe, ovom prilikom treba reći da se u modernoj ili savremenoj umjetničkoj praksi antirazumsko nije u većoj ili manjoj mjeri samo fingiralo. Bilo je istinski duševno poremećenih umjetnika koji su trebali medicinsku pomoć i koji su izvjesno vrijeme provodili u duševnim bolnicama. Spomenimo samo Van Goga i dramatičara, pjesnika i režisera Antonina Artoa. U djelima se ovih umjetnika od kojih su neka, možda ona najznačajnija, nastala kao posljedica psihičkog rastrojstva, odnosno pomućene svijesti, zrcali ,,izraz našeg modernog senzibiliteta“.
Zanimljivo je vidjeti kako samo antiracio Salvadora Dalija djeluje trezveno u odnosu na tragičnog Vinsenta van Goga. Dok se autor ,,Žitnog polja s gavranima“ nemoćno predaje svom demonu antirazuma, samosvjesni španski genije svoj antirazum, svoje ,,ludilo“, drži oprezno na kontroliranoj distanci. Neke su od nadrealističkih manifestacija izražavale svojevrsni kult antirazuma koji se očitovao i kod Andre Bretona, duhovnog oca ovog pokreta.
U ,,Drugom manifestu nadrealizma“ Breton će radikalizirat svoja shvatanja u najmanju ruku provocirajući razum: ,,Mora se dogoditi sve kako bi ideja porodice, ideja domovine i ona religije bile uništene“. Apologiju nasilja će izreći naglasivši kako se manifestiranje najslobodnijeg nadrealističkog čina očituje na način da se uzme pištolj, izađe na ulicu i potom nasumce puca u gomilu. Ovakvi ekstremi u domenu umjetničkog izraza i intelektualnih provokativnih ekshibicija upravo pokazuju u kojoj mjeri antirazum može biti zavodljiv, koji, izveden iz temeljnog racija, zna biti kreativno samoproduktivan. Na taj se način imaginarni krug savršenog međudjelovanja razuma i antirazuma zatvara.
U stvari, taj je imaginarni krug uvijek postojao. Samo se u raznim epohama srazmjerno povećavao ili sužavao. Potencijalna snaga stvaralačke energije koja se nerijetko kao u spomenutom primjeru nadrealizma tretira kao antirazum, potvrđuje čovjeka i na ovaj umjetnički način, kao podijeljeno biće, kao svjesnog kreatora svoje nesvjesne prirode. To je biće koje sebe potvrđuje ili poništava, uzdiže ili srozava, pobjeđuje ili poražava... U mnogim profilima lica svojih suprotnosti, u dijalektičkom jedinstvu svoje zamršene prirode čovjek ostaje jedinstvena afirmacija onoga što mu je dato i što ga odvaja od ostalih nižih stvorenja koje je po volji svog biblijskog Kreatora podredio sebi. Dat mu je razum. I po svemu sudeći antirazum.
