Кad je Umberto Eko objavio ogled Vječiti fašizam pokazao je da je fašizam kao čudovište prošlosti ne samo prisutno u ovovremenoj stvarnosti nego da je, štaviše, „osuđeno“ na dugo trajanje. To je već užas, strahota rđave beskonačnosti!
Nakon analize ovdašnje političke zbilje, devedesetih godina, istoričar Andrej Mitrović ocijenjuje da je u nas preoblikovani nacionalizam u šovinizmom, u stvari, spoljni znak fašizma. To je ona društvena situacija kad i nacionalizam postaje forma fanatizma, anahronizma i iracionalizma. Takav nacionalizam je ukorijenjen u nacionalističkoj narcisoidnosti, trijumfalizmu, u govoru mržnje i novogovoru.
Da danas ne postoji realnost rehabilitacije ove rasističke i militarističke ideologije, da se ne zaboravlja pedeset miliona mrtvih, koji su stradali od nečovječnog zločinjenja u Drugom svjetskom ratu, svakako bi pripovijest o varvarstvu trebalo prepustiti objektivnoj istoriografiji. Međutim, zbog prekrajanja i relativizovanja istorijskih činjenica, koje se odnose na fašizam, savremena društva moraju se odrediti prema nakaznim pojavama fašizacije. Što je najgore, kašnjenje se već dogodilo.
Dogodili su se i uticaji o kojima piše Eko, a koji nijesu ni našu sredinu zaobišli. Naprotiv! Кult tradicije u našem postkomunističkom iskustvu pokazao se kao forma anahronizma. U periodu gotovo poluvjekovnog ideološkog monizma postojala je težnja radikalnog okretanja leđa tradiciji. Odgovor na takav odnos, u nacionalističkom ključu, opstaje u novim krajnostima, u njenom nekritičkom vrednovanju. Pokazalo se da tradicija može da vuče nazad i kad se previđa i kad se nekritički usvaja. A tradicija koja se okamenjuje u svojoj dogmatizaciji, suštinski se protivi strukturalnim promjenama. Ipak, najveći je kamen spoticanja tradicionalizam, koji se zasniva na krivotvornom mitu, mitomaniji i megalomaniji. Tu su već sadržane opasnosti za modernost, slobodu i demokratiju.
U dogmatizaciji političke svijesti, protagonisti fašističke ideologije prizivali su sinkretizam, a nijedan oblik sinkretizma nije kadar da prihvati kritiku jer ona nameće razlike, stvara pukotine u jednoumlju i dovodi do neslaganja, a neslaganje je izdaja. Tako se vođa i narod približavaju snagom ideološke međuzavisnosti i saglasnosti. Ovjenčan superlativima, u stanju ugroženosti, narod, zajedno sa vođom, upada u kolektivnu frustraciju, čije je ishodište najčešće nacionalšovinisička agresija. U frustracijama se začinje proizvodnja tragedije. One su prethodnica i vjerskog i etničkog fanatizma, netolerancije, diskriminacije i mržnje.
Mržnja djeluje kao ponornica koja bezuslovno krči puteve nasilja. A čovjek koji mrzi, smatra Vaclav Havel, nije sposoban da shvati razloge svog „metafizičkog promašaja“ jer je krivicu isključivo potražio u drugima. I ako je mržnja važnija nego i sam objekt mržnje, onda se može pretpostaviti da mržnja, kao trajno stanje, odigrava mrzitelja kao igračku koja ga je uzela „pod svoje“. Valjda zbog toga, nema ni sposobnosti da posumnja u svoju čovjekomrzačku zaslijepljenost, u svoju iracionalnu ostrašćenost.
To je i razumljivo ako se prihvati mišljenje da onaj koji mrzi i nije dosegao apsurdnost vlastitog postojanja, pa zato i ne može da prepozna sopstvene granice. Nijesu se stoga našle slučajno glupost i mržnja u velikoj blizini. Zločin koji ide do ubistva nije samo moralni problem nego sumrak patološkog društva. A prema Dirkemovom mišljenju, patološko društvo je ono u kome preovlađuju ekstremistička ponašanja.
U ideologiji fašizma neizbežan je heroj. Heroizam predstavlja normu, ističe Eko. Zato je i razumljivo što se heroj fašizma igra oružjem kao atributom moći. Ono je njegov falusni Erzac, njegov ratnički organon. Кao krunska ličnost, u svojoj harizmi, vođa dobija svojstva heroja. Bez njega nema ničega. Rudolf Hes, komandant logora u Osvjenćimu, piše: „Da li su masovna umorstva Jevreja bila neophodna ili ne, o tome nijesam mogao ja da sudim. Кad je vođa lično naredio da se pristupi konačnom rješenju jevrejskog pitanja, stari partijac poput mene nije imao šta da razmišlja...“ Ovdje Hes više nije ni subjekt, ni čovjek. Subjekt je prepušten velikom vođi.
Za Hanu Arent je i Ajhman, gotovo bez karaktera, u potpunoj odanosti vođi bio je običan birokrata i klovn. A šta klovnu preostaje nego da odigra dresiranu ulogu u cirkusu zločinačke stvarnosti? Pošto je obrazložila banalnost zla, Arent kazuje i o ličnoj odgovornosti pod diktaturom. Ona piše i o onima koji su izabrali vlastitu smrt pošto su odbili da ubijaju: „Nijesu htjeli da žive zajedno sa ubicom-samim sobom“. Pitanja krivice i odgovornosti zločinaca uvijek neutješno zjape za odgovorima. A kad tih odgovora nema, nema ni odbrane ljudskih vrijednosti.
Iz ideologije koja se temeljina na „krvi i tlu“ najotrovnije strijele usmjeravaju se prema drugosti i uljezima, prema strancima. Drugost se doživljava kao tuđost i nepoželjno tuđinstvo. Njih prati histerija ludila i patriotska paranoja. Tako se pribavlja sigurni neprijatelj. I naša iskustva nijesu zanemarljiva u satanizovanju i averziji prema drugosti. Bez uvida u takva iskustva teško je razumjeti nacionalizam, koji je skliznuo u šovinizam i etničke mržnje. Začuđujuća je euforičnost, surovost i militantnost i onih koji bi morali znati da se ne može činiti zlo drugome a da se ne računa na kruženje nasilja i zločina. Što je najgore, fašizam čini sve da se život porazi i uništi.
Vječiti fašizam Umberta Eka odnosi se na sve vidove despotizma, mračnjaštva, populizma, antipluralizma, antiintelektalizma, na sve totalitarne oblike vladavine. Od mnoštva obilježja fašizma dovoljno je samo jedno da bude prisutno, pa da se „fašistička maglina zgusne“, smatra Eko. Sa osjećanjem nelagode meni je blisko uvjerenje da društvena pojava može biti rođena u slivniku i da uprkos nedostatku smisla može zadobiti moć nad zabludjelim i zavedenim podanicima koje pritiska golema fruatracija, egzistencijalna tjeskoba i konfuzna osjećajnost. A to je ono što ovaj fenomen čini tako zastrašujućim.
A društva koja nijesu spremna da se odupru ideologiji fašizma, moraju ozbiljno da se zapitaju o pretpostavkama svog opstanka. Ne bi antifašizam smio da se zaturi, a on se zaturio, gotovo nestao. U nas se, nažalost, antifašistička dioptrija toliko zamaglila da se ne pravi razlika između antifašizma i antikomunizma.
