Hodam ulicama rodnog grada kažu oslobođen je. Čudno, siguran sam bio da je oslobođen 18. septembra 1944. Ne znam, izgleda da su nas oslobodili slobode koju smo već jednom skupo platili.
Hodam dalje... Kažu, „30. avgusta 2020. Crnoj Gori se desila pobjeda na koju se čekalo od 1945“. Ponovo zastajem. Mene su učili da su naši pobijedili '45... slomivši otpor njemačkih i italijanskih nacističkih odreda i paravojnih formacija domaćih izdajnika...
Opet me bacaju u razmišljanje. Ako su čekali svoju šansu od 1945, a ne pričaju ni italijanski, ni njemački, ko su onda ovi novi „oslobodioci“?
Ne znam, al’ se teško diše...
Izgleda, nakon bezuspješnih pokušaja da se Hrvatska oslobodi od Hrvata, Bosna i Hercegovina od Bosanaca, Kosovo od Kosovara, došao red i da se proba osloboditi Crna Gora od Crnogoraca...
Aveti prošlosti ustaju, oni koji utekoše kod nas da se izbave i oni čijim đedovima oprostiše život 44', našli su način da nam zahvale... Ponovo igraju svoj sablasni ples. Zapošljavaju po širini i dubini, oni plitki i uski. Skrnave spomenike i grobnice, prijete, kunu, lažu i ruše. Od dna napraviše vrh...
Ustani robe! Nije li ovo možda isti trenutak prije nego je pukla Trinaestojulska puška... Repetiranje u svitanje... i gotovo...
A ti robe ćuti kad CRNOGORAC nijesi... Jer da jesi ustao bi, ne bi zaboravio ni jednu jedinu nevinu žrtvu četničkog terora od 1941. do 1944, ne bi dopustio da ti poltroni, ulizice i petokolonaši uništavaju dom, pale zastave, bojkotuju himnu, veličaju zlotvore i koljače ne bi dopustio da ti se đedovi prevrću u grobu jer ćutiš...
Koga se plašiš? Zar je uopšte moguće da se ti plašiš? Je li to u tvojoj prirodi? Dolaziše i veći i bolji od ovih, a ti ne uzmače.
Oćemo li i dalje moći da se pozivamo na vladiku Rada Tomovog i riječi: „No, kršna i siromašna Crna Gora ne haje ni za Nemanje, ni za Murate, pa ni za Bonaparte; svi oni biše pa i preminuše, i mač svoj o Crnogorce đekoji opitaše, pa nestaše, a Crna Gora ostade dovijeka i strašnoga suda u svojoj volji i slobodi, a to ti je u slavi“, il ćemo poviti glavu...
Ustani robe! Tvoja leđa nijesu stepenik, to što ti oko vrata stavljaju nije medalja - nego omča!
Ustani robe! Drugi piju na tvoj račun, ti plaćaš!
Tvoje ćutanje njihova je pobjeda.
Ustani robe! Vatre ne biva bez iskre!
Nijesu davno bili Neretva i Zidani most...
A, dosta je nas raslo gledajući đedovo ordenje... Trag śeme vodi...
Ustani robe! Nije li ovo možda isti trenutak prije nego je pukla Trinaestojulska puška... Repetiranje u svitanje... i gotovo...
Dosta je bilo!
Smrt Fašizmu!
