Moć jezika za lingvistkinju Jelenu Šušanj nije samo u tome da opiše stvarnost, već i da utiče na način na koji ćemo je doživjeti. I to posebno kada se govori sa pozicije vlasti ili uz podršku medija.
Šušanj u razgovoru za Antenu M na primjerima iz crnogorskog javnog prostora pokazuje kako taj mehanizam funkcioniše. Objašnjava da se istorijski revizionizam neće nazvati revizionizmom, već „pomirenjem“, „ispravljanjem nepravdi“ ili „vraćanjem dostojanstva žrtvama“, dok će se četnici iz pozicije kolaboracionista diskurzivno premještati u poziciju žrtava komunizma.
Istovremeno će se pravo Crnogoraca na nacionalno samoopredjeljenje i očuvanje identiteta interpretirati „jezikom devijacije“ – kao nacionalizam ili ekstremizam.
Na isti način, priča o ugroženosti srpstva prati predstavljanje srpskog, pravoslavnog i svetosavskog kao srži crnogorskog identiteta, dok crnogorske bitke za oslobođenje retrospektivno postaju borbe za „svesrpsko oslobođenje i ujedinjenje“, a samostalni crnogorski identitet politička i ideološka konstrukcija.
Tako se, upozorava Šušanj, višedecenijska istoriografija i svjedočanstva delegitimišu kao ideološki, dok se nova interpretacija prošlosti predstavlja kao objektivna i lišena ideologije.
„Ne osporava se istorija Crne Gore. Priznaje se baš da bi mogla biti prisvojena“, kaže Šušanj.
Da li je najveća politička moć zapravo moć da se odredi značenje riječi? I kada jedna riječ promijeni značenje, šta se sve zajedno s njom mijenja?
ŠUŠANJ: Moć da se utiče na značenje riječi, tj. da se određuje kako će se opisivati događaji i njihovi akteri i što sve tim riječima pripada svakako jeste jedan od najvažnijih oblika političke moći. Značenjem riječi ipak može se upravljati samo uz institucionalnu i medijsku podršku.
Ta moć je u rukama čitave mreže institucija, medija, pojedinaca koje društvo vidi kao autoritete, a njen znatan dio danas je nesumnjivo akumuliran u crnogorskoj ispostavi Beogradske patrijaršije. To je posljedica toga što istinu u javnome prostoru ne određuje (ili barem ne nužno) onaj ko ima najjače argumente, no onaj ko stvori kapacitete da svoje tumačenje ponavljanjem učvrsti, učini da liči na istinu i počne se prihvatati kao istina.
Moć je jezika u tome što može uticati na percepciju stvarnosti, naročito ako se govori s pozicije vlasti ili uz podršku medija. Na primjer, danas svjedočimo istorijskome revizionizmu u kojem se četnici iz pozicije kolaboracionista diskurzivno premještaju u poziciju žrtava komunizma. Oni koji to sprovode neće, naravno, svoje aktivnosti nazvati „revizionizmom“, već će ih oblikovati kroz koncepte koji imaju pozitivnu konotaciju, npr. „pomirenje“ ili „ispravljanje nepravdi“ ili „vraćanje dostojanstva žrtvama“. Neće oni pritom promijeniti formalno značenje termina „revizionizam“, ali će uticati na doživljaj javnosti da revizionisti nijesu oni sami, no oni koji su prije njih oblikovali istoriografsku sliku. Time zapravo delegitimišu višedecenijsku istoriografiju i svjedočanstva kao instrumente jedne ideologije istovremeno predstavljajući sopstvenu interpretaciju kao objektivnu i lišenu ideologije.
Ko upravlja značenjem riječi, upravlja doživljajem stvarnosti, ali upravlja i interpretacijama prošlosti i kolektivnim śećanjem. Određuje što će društvo pamtiti, kome će pripisivati krivicu ili zasluge i koje će vrijednosti smatrati svojim, a to sve oblikuje cjelokupni karakter i identitet zajednice.
Često koristite pojam diskurs. Zašto je diskurs mnogo više od načina na koji govorimo?
ŠUŠANJ: Upravo zato što utiče na doživljaj stvarnosti. Njega proizvodi i oblikuje društvo, ali on ujedno proizvodi i oblikuje nove društvene odnose, moralne pozicije, hijerarhije, identitete. Stoga je moć nad diskursom ujedno moć da se raspoređuju društveni akteri u pozitivne ili negativne kategorije, da se određuje što će se pamtiti, a što ostati u zapećku. Imenovanjem se društvenim akterima dodjeljuju uloge koje vremenom mogu postati maltene podrazumijevajuće: neko je žrtva, neko spasilac, patriota, izdajnik ili ekstremista.
Dešavanja koja pratimo ovih dana o izboru direktorice srednje škole u Ulcinju i diskurzivno su zanimljiv primjer. Činjenica da kandidatkinja albanske nacionalnosti nije reizabrana na mjesto direktorice ne znači po automatizmu da je u pitanju nacionalna diskriminacija. Taj utisak proizvodi ministar Nik Đeljošaj kroz komentar ministarki prosvjete: „Obrazloženje kojim poručujete da među Albancima i Albankama nema dovoljno stručnih i sposobnih ljudi da vode školu u Ulcinju predstavlja uvredu za albansku zajednicu.“ Prvo je konkurs za izbor direktora predstavio kao takmičenje etničkih kolektiva, pa je procjenu Ministarstva o jednoj kandidatkinji transformisao u navodni sud o stručnosti svih Albanaca i Albanki, pa je saopštenju koje potpisuje ministarka podmetnuo „obrazloženje“ koje ona nije dala, pa je tu konstruisanu poruku predstavio kao „uvredu“ i to za cijelu „albansku zajednicu“. To su strategije etnonacionalnoga diskursa, kojima se obilato koriste organizacije (krajnje) desnice, predstavljajući se zaštitnicima ugrožene zajednice kojoj prijeti Drugi.
Pored onoga što se imenuje u diskursu je jednako važno ono što se prećutkuje. Na primjer, Andrija Mandić kontinuirano govori o neophodnosti jednakoga odavanja počasti svim žrtvama prošlih ratova. Više i ne govori o žrtvama, no o „stradalnicima“, stavljajući u fokus „stradanje“, a brišući istorijske okolnosti, lične političke izbore i odgovornosti tih aktera zbog kolaboracije. Potiskivanje konteksta neophodno je da ne bi bilo suočavanja s odgovornošću (čitaj: sukoba). Time se u prvi plan stavlja ośećaj nepravde nanešene stradalnicima (koji su prije smrti sarađivali s neprijateljem), što omogućava da se istorijski revizionizam interpretira kao tobožnje ispravljanje nepravde.
Diskurs je, dakle, mnogo više od načina na koji govorimo jer nije u pitanju samo izbor riječi nego zapravo kreiranje onoga što će društvo viđeti kao relevantno i legitimno i onoga što će se posmatrati i prihvatiti kao „prirodno stanje stvari“.
U Vašim tekstovima često pokazujete da propaganda ne počinje velikim lažima nego gotovo neprimjetnim pomjeranjem značenja riječi. Kako nastaje ono što kasnije prihvatimo kao „normalno“?
ŠUŠANJ: Promjena značenja riječi uglavnom započinje promjenom konteksta u kojem se riječ upotrebljava, a završava kad zaboravimo da je riječ ikad i imala drugo značenje. To podrazumijeva učestalo ponavljanje, naročito kroz institucije sistema, da bi došlo do uopštavanja novoga značenja. Kad iz različitih izvora dovoljno dugo slušamo da je neko prijetnja, kriminalac, izdajnik, ili da je nešto sveto, čisto, ekspertsko, te interpretacije se počnu doživljavati kao činjenice.
Takozvana „volja naroda“ poslije izbora konstituiše se kao da građani nijesu određivali skupštinske mandate, nego konkretnu vladu pa svaka prekompozicija snaga unutar parlamenta postaje „prekrajanje narodne volje“, a političko razilaženje unutar tako stvorene većine „izdaja naroda“. Evropski se put suprotstavlja identitetskim pitanjima, kao da u evropsku porodicu ulaze obezličene administracije, a ne društva sa svojim kulturnim, jezičkim, političkim, istorijskim iskustvima i identitetima. Čak se i negiranjem ovakvih interpretacija one samo podstiču, jer je rasprava već ušla u postavljene okvire.
Može li se model „ekskluzivnog crnogorstva“, „inkluzivnog srbijanstva“ i „inkluzivnog crnogorstva“, koji se javnosti nudi odnedavno, posmatrati kao diskurzivna strategija kojom se već kroz jezik određuje poželjni politički centar, a ostale pozicije smještaju u krajnosti? Koliko Vas to podsjeća na raniju tezu o „dva jednako opasna nacionalizma“ u Crnoj Gori?
ŠUŠANJ: Već godinama „Vijesti“ javnosti podvaljuju sebe kao moralnu okosnicu tzv. srednjega puta, kao optimalne društvene i političke pozicije. Prvo su promovisali tezu o „dva jednako opasna nacionalizma“, koja razlikuje samo nacionalni predznak. Takvom interpretacijom zanemarivano je propitivanje (ne)jednakosti njihove institucionalne moći, ideoloških postavki ili kapaciteta da mijenjaju identitetsku strukturu društva. U najkraćem, izjednačili su hegemonijske i asimilatorske težnje srpskoga nacionalizma s odbranom crnogorskoga identiteta.
Kad je ta diskurzivna strategija propala, „Vijesti“ su počele promovisati novu prevaru. Što bi rekao Vuk Karadžić: isto to samo drugačije. „Nova“ kvaziteorija polazi od pretpostavke da crnogorski identitet neminovno uključuje srpsku komponentu iliti da su Crnogorci u osnovi Srbi – pa to se zove „inkluzivno crnogorstvo“. Naspram tobož zdrave inkluzije stoji „ekskluzivno crnogorstvo“, odlika navodno onih koji odbijaju prihvatiti svoje srpsko porijeklo, što nosi negativnu atribuciju jer „ekskluzivno“ podrazumijeva zatvorenost i odbacivanje drugih. „Inkluzivno srbijanstvo“ u najkraćem je pandan tzv. Srpskome svetu. Da teorija nije naučna i neutralna, pokazuje činjenica da se ovo hegemonističko stajalište na nivou objašnjenja ocjenjuje negativno a u imenovanju ipak dobija pozitivno određenje („inkluzivno“ nikoga ne odbacuje, već naprotiv prihvata različitosti). Uz to, atipični termin „srbijanstvo“ – po državi a ne po nacionalnosti – služi da distancira i sačuva srpski nacionalni identitet od negativno obilježene asimilatorske političke prakse. Prema tome modelu na „inkluzivno srbijanstvo“ može se navodno odgovoriti jedino „inkluzivnim crnogorstvom“.
Ovaj model vlastitu identitetsku poziciju uzima kao „zlatnu sredinu“ prema kojoj se druge pozicije raspoređuju kao ekstremi. A i „inkluzivno crnogorstvo“ je asimilatorska, ideološki obojena pozicija jer se njome uskraćuje Crnogorcima pravo da budu samo Crnogorci.
Bavite se analizom propagande i političkog jezika. Šta savremenu propagandu čini uspješnom i koliko je ona, po Vašem mišljenju, uspješna u današnjoj Crnoj Gori?
ŠUŠANJ: Propaganda je uspješna zato što ne dolazi samo spolja. Najuspješnija je kad crpi svoju snagu iz onoga što već postoji u društvu, kad koristi postojeća uvjerenja, predrasude, stereotipe, ideologije, podjele, koje dalje učvršćuje i nadograđuje. Propaganda zloupotrebljava vrijednosti društva, ona njima govori, koristi te riječi, a pritom ih razara. Tako se Crna Gora u avgustu 2020. „oslobađala“ pod istim onim simbolima koji su vodili u etničko čišćenje po Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (pritom ne mislim samo na riječi, već i na druge simbole, poput zastava, koračnica i folklora).
S druge strane, uz oslonac na ubrzano prenošenje informacija i dezinformacija, kad je korisnik istovremeno i distributer sadržaja, savremena propaganda je uspješna i kad više nema za cilj samo da nas ubijedi u jednu (svoju) verziju stvarnosti, već kad proizvodi toliko različitih verzija da se na kraju dovede u pitanje i uopšte mogućnost spoznaje istine. To zamara i često uzrokuje cinizam kao odgovor na društvena zbivanja te izostaje interes za provjeru informacija, a ujedno i guši društveni aktivizam. Tad umjesto uvjerenja nastane rezignacija: „svi lažu“, „svi su isti“, „ovđe se ništa ne može promijeniti“, „džaba smo krečili“.
Ako biste morali da izdvojite nekoliko dominantnih propagandnih narativa koji su posljednjih godina oblikovali crnogorsko društvo, koji bi to narativi bili i ko ih je proizvodio?
ŠUŠANJ: Dominantne narative kreiraju dominantne strukture. Mediji u Crnoj Gori trenutno su u većinskome vlasništvu Srbije. Političke strukture na vlasti slične su ideološke pozicije, bez obzira na posljednje predizborne „trzavice“ (mislim na skore izbore u Srbiji, ali i one što dogodine slijede u Crnoj Gori). Većinu narativa proizvodila je i proizvodi Beogradska patrijaršija i njene ispostave u Crnoj Gori.
Pored onih već navedenih, evo nekih koji mi se čine najčešćim:
Srpstvo je uz srpsku crkvu konstantno ugroženo i vječno progonjeno, a neprijatelji se mijenjaju u zavisnosti od aktuelnih prilika i propagandnih potreba – od komunista, DPS-a, NVO-a, medija, čak do studenata. Ugroženost je mit na kojem snažno funkcionišu sve nacionalističke grupacije. Egzistencijalni strah izaziva se konstantnom prijetnjom od drugoga, a partijski predstavnici služe kao zaštitnici. Naravno, ako neko kritikuje partijskoga člana, to nije kritika politike partije, već udar na nacionalnu pripadnost.
Srpsko, pravoslavno i svetosavsko predstavlja se kao srž crnogorskoga identiteta. Crne Gore, po njihovom narativu, nema bez ovih „dubinskih“ slojeva (većinom nastalih u drugoj polovini 20. vijeka). Svaka se crnogorska bitka za oslobođenje crnogorske države od osmanske vlasti retrospektivno tumači kao bitka za ujedinjenje s pokorenom Srbijom („svesrpsko oslobođenje i ujedinjenje“). Crnogorci su podidentitet, koji su lažno iz političkih i ideoloških pričina kreirali komunisti u drugoj polovini 20. vijeka. Ova se propaganda zasniva na tvrdnji da je postojanje samostalnoga crnogorskoga identiteta zapravo propaganda ili etnički/ideološki inženjering.
Politika se već duže sakralizuje: mnoge tvrdnje zasnivaju se na tzv. kosovskome zavjetu (kad se političko-ideološko pretvara u naslijeđeno sveto). Politička borba za prevlast određene religijske grupacije u društvu predstavlja se kao „borba za istinsku i tradicionalnu Crnu Goru“, čemu vjetar u leđa daje i narativ o Njegoševoj Crnoj Gori kao jedinoj „pravoj“ Crnoj Gori (koja je, dakle, klerikalna, ne sekularna), a vraćanje na Lovćen kapele Njegoševa izvanjega praunuka, okupatora Aleksandra Karađorđevića, opisuje se kao „ispunjenje Njegoševa zavjeta“.
Na privatnom i porodičnom planu, tu je propagandni narativ o propasti porodice, o navodnom egoizmu savremenoga čovjeka koji vodi razvodima, da jačanje društvene uloge žene vodi razuru tradicionalnih (kanonskih) odnosa, prema kojima ona treba da rađa, a on da brani, a koji se naravno predstavljaju kao idealni.
Identitet se povezuje s jezikom i pismom, pa Crna Gora postaje „ognjište srpskoga jezika“, uz tvrdnju da je „nastala na srpskome jeziku i ćiriličnom pismu“. Time se ponovo želi pokazati tradicija i autentičnost srpstva u Crnoj Gori, no time se ujedno sve nastalo na ćirilici pripisuje srpskome jeziku, što nema istorijskoga i lingvističkoga utemeljenja, a pri tom se iz crnogorskoga identiteta briše sve ono što nije pisano ćirilicom ili što je starije od ćirilice. To dalje služi kao osnov za naknadni narativ o ugroženosti Srba i progonu srpskoga identiteta u Crnoj Gori.
Svim ovim propagandnim narativima u osnovi leži lažna tradicija, većinom izmišljena zadnjih decenija.
Može li propaganda uspjeti bez emocije ili svaka uspješna propaganda najprije proizvede osjećaj, pa tek onda uvjerenje?
ŠUŠANJ: Gebels je rekao da ne govorimo da bismo nešto rekli, već da bismo ostvarili određeni efekat. Cilj propagande i nije da dovede do razumijevanja, već da proizvede neku akciju. Emocija jeste jedan, vjerovatno najkraći, put do toga, ali nije jedini. Na primjer, famozni film „Referendum – priča o izmišljenoj slobodi“ sažima gotovo čitav repertoar narativa i koncepata kojima se delegitimiše crnogorska nezavisnost. Taj film nema cilj da racionalno postavlja stvari, već se cijela priča gradi na emociji, na afektu. Već na početku se državna zajednica humanizuje, te se raspad zajednice posmatra kao raspad porodice, u kojem mlađi brat izdaje starijega kao u biblijskoj priči. Nezavisnost se pritom predstavlja kao bolest, kojim se stvara novi identitet. Ide se na mnoštvo emocija – na bijes, ogorčenost, nostalgiju, tugu, strah, čak i gađenje u jednome segmentu, a završava se podsticanjem nade za povratak na tobožnje nekadašnje (prirodno) stanje i pozivom na mobilizaciju.
No propaganda ne mora uvijek ići na emociju, ili barem ne isključivo tim putem. Propaganda može podsticati uvjerenja i bez očiglednoga emocionalnoga podsticaja – prostim ponavljanjem. Brojna su istraživanja koja dokazuju efekat iluzorne istinitosti, koji podrazumijeva da se ponovljena informacija – bez obzira na svoju istinitost – često prihvata kao činjenica. Tvrdnja da je crnogorska nacija nastala 1945. godine djeluje kao čista faktografija. U samoj tvrdnji nema emocionalnih izraza (iako ona sama može izazvati emocije). Ali kad se dovoljno puta ponovi ta teza, njome se cjelokupan crnogorski identitet svodi na avnojevsku Crne Gore i status koji je dobila u poratnoj Jugoslaviji, čime se eliminiše cjelokupna prethodna crnogorska istorija, kultura i identitet.
Prepoznajete li u današnjem javnom prostoru Crne Gore konkretne riječi, etikete i obrasce kojima su devedesetih stvarani neprijatelji? Ko su danas 'izdajnici', 'ekstremisti', 'nacionalisti' i šta se postiže takvim imenovanjem?
ŠUŠANJ: Mislim da je čuveni režiser Fadil Hadžić rekao da se iz nekih medija više puca nego što se informiše. U tome se smislu medijski front nije mnogo promijenio u posljednjih 35 godina. Riječi možda i nijesu iste, ali obrazac jeste. Protivniku se najprije dodijeli ime koje ga iz prostora legitimne politike premješta u prostor moralno neprihvatljivoga. Danas su to „izdajnici“, „ekstremisti“, „komite“, „milogorci“, „ustaše“, „četnici“, „autošovinisti“... Posebno je zanimljiva riječ „milogorac“, jer se njome crnogorsko nacionalno nastoji svesti na partijsko, a partijsko se potom svodi na kriminalno. Ili „komita“, kojom se čitava identitetska pozicija predstavlja kao radikalna. I to pritom rade oni koji se tobož zalažu za tzv. petrovićevsku Crnu Goru, čime u pejorativ transformišu zbirno ime ljudi najodanijih kralju Nikoli.
Sve propagandne narative koje sam pominjala u prethodnim odgovorima nalazimo u medijima 90-ih: i polarizaciju (mi smo dobro, oni su zlo; naše je sveto, oni su vražji okot); i dehumanizaciju (govori se o zvijerima, demonima, histeriji), i zastrašivanje (čitamo i slušamo npr. o lovu na određenu grupu, ili srbofobiji, albanofobiji), i pojačavanje kolektivnoga identiteta (kroz poziciju kolektivne žrtve, ugroženosti ili podśećanje na neprolazne traume poput kosovske), i ekskluzivitet sopstvenoga identiteta (kroz svetosavlje, nebeski narod) i medijski linč (kroz raznovrsna „raskrinkavanja“ društvenih aktera).
Kako se dogodilo da je odbrana crnogorskog identiteta, jezika, crkve ili istorijskog nasljeđa u dijelu javnog prostora počela da se označava kao nacionalizam ili ekstremizam? Šta se postiže takvom promjenom značenja?
ŠUŠANJ: Tako što se pravo na nacionalno samoopredjeljenje i očuvanje identiteta počelo interpretirati jezikom devijacije: kao nacionalizam ili ekstremizam. Ako zahtjev za očuvanje jezika, kulturnoga nasljeđa ili identiteta ne podrazumijeva uskraćivanje prava drugima, a kod crnogorskoga pitanja to uglavnom nije slučaj, ne može se govoriti o ekstremizmu. Ali je pomenuta tehnika vrlo uspješna jer vodi stigmatizaciji i delegitimizaciji onoga kome se etiketa pripisuje. Viđeli smo to naročito pri izradi tzv. BIRN-ove mape krajnje desnih i ekstremističkih organizacija i grupa, čije su autorke zloupotrijebile riječ „metodologija“ da bi svojem uratku bez dokaza i mogućnosti dokazivanja dale privid naučnosti, a na sudu su se branile time da je u pitanju „vrijednosni sud“. To je pokušaj da kroz regionalno i međunarodno priznatu instituciju koja se bavi istraživačkim novinarstvom „potvrde“ da crnogorski nacionalizam postoji i svoju ideološku poziciju legitimišu na široj teritoriji. To bi bilo naročito djelotvorno jer bi se daljom propagandom i upotrebom mape takvo imenovanje s pojedinaca koje su naveli u mapi prenijelo na čitav kolektivni identitet.
Zašto ljudi prihvataju propagandni narativ čak i kada su im dostupne činjenice koje mu protivrječe? Da li propaganda uspijeva zato što ljude uvjeri da je nešto istina ili zato što im ponudi sliku svijeta u koju žele da vjeruju?
ŠUŠANJ: Postoje istraživanja koja dokazuju da ljudi informacije procjenjuju zavisno od svojih prethodnih uvjerenja pa lakše prihvataju one koje ih potvrđuju, a traže dokaze da odbace one koje im postojeća uvjerenja ugrožavaju. Stoga se propaganda oslanja na uvriježene mitove i na psihološke potrebe onih na koje je usmjerena, olakšava im da održe sliku svijeta kao koherentne cjeline, pojašnjava im događaje u skladu sa sistemom na koji su navikli.
Na primjer, činjenica je da je srpski jezik jedan od jezika u službenoj upotrebi prepoznat Ustavom Crne Gore iz 2007. godine. Međutim, često ponavljana teza da je srpski jezik diskriminisan jer nije prepoznat kao službeni jezik dovodi do toga se pravna hijerarhija tumači kao uskraćivanje prava. Stvara se utisak da je posve irelevantno što Ustav prepoznaje i imenuje srpski jezik, što i Ustav Crne Gore i Ustav Republike Srbije za srpski jezik koriste istu formulaciju „u službenoj upotrebi“. Od svega toga u javnosti opstaje samo neistina da srpski jezik u Crnoj Gori nije priznat, jer je ta dezinformacija upućena ljudima čiji vrijednosni sistem počiva na ugroženosti srpstva u Crnoj Gori i njima ne treba dodatna potvrda da u tu tvrdnju povjeruju.
Posljednjih godina sve češće svjedočimo predstavljanju crnogorske istorije kao dijela srpske nacionalne istorije. Kako izgleda proces kojim se jedna istorijska i nacionalna posebnost najprije osporava, zatim delegitimiše, a na kraju prisvaja? Koju ulogu u tom procesu ima jezik?
ŠUŠANJ: Crnogorsko nacionalno pitanje do te se mjere banalizuje da se u anticrnogorskome korpusu prepiru ko je crnogorsku naciju izmislio – Tito, Đilas ili Milo. Time se „dokazuje“ da je crnogorska nacija izmišljena i zna joj se otac, kogod to od navedenih bio. To bi trebalo da je razlikuje od npr. srpske nacije, koja se predstavlja kao iskonska i prirodna. U osnovi je toga netačna pretpostavka da postoji prirodna, neizmišljena nacija. A ne postoji niđe na svijetu.
Sve počinje od toga da se crnogorsko nasljeđe preimenuje u srpsko. Ako nije srpsko, nije autentično.
Uzmimo za primjer Crnojeviće. Štamparija Crnojevića je odavno predstavljena kao prva srpska štamparija, iako nema ni indirektnih veza sa Srbijom. Crnojeviće uopšte nije bilo lako direktno povezati sa srpskim identitetom, pa propaganda danas primat daje Petrovićima i uspostavlja se narativ o „njegoševskoj Crnoj Gori“ kao pravoj i autentičnoj i srpskoj (dokaz o srpstvu uzima se iz religijske pripadnosti). Tek kad se kroz Petroviće uvriježi ideja da je crnogorsko u osnovi srpsko kreće se na finalnu aproprijaciju Crnojevića (pa Danica Crnogorčević nosi haljinu s grbom Crnojevića na prsima, pa se iza Andrije Mandića na skupu čiji je pokrovitelj Skupština širi nikad viđena trobojka s grbom Crnojevića pa redom). Tako se retroaktivno, preko Petrovića, i Crnojevići značajnije folklorno, ne samo jezički, uključuju u srpsko nasljeđe.
Slično je i s Vojislavljevićima. Srpska propagandna mašinerija moderni srpski nacionalni identitet veže za carstvo Nemanjića, jer je srpska država tad bila najveća. Malo im priču kvare Vojislavljevići, pa moraju lomiti vremensko-prostorni kontinuum da bi dokazali da su zapravo oni „najprva“ srpska dinastija (prva ispred Prvovjenčanoga), ali i takve se muke prebrode time što se na Duklji zadnjih godina počnu organizovati „tradicionalni“ srpski crkveni sabori „na temeljima prve srpske države“.
Kad se sve prije 20. vijeka isključi iz crnogorskoga identiteta i nasljeđa, ostaje da je crnogorski identitet novokonstruisan tek u doba komunizma, a komunizam je – zna se – moderni arhineprijatelj, što podstiče naročiti animozitet prema Crnogorcima.
Dakle, ne osporava se istorija Crne Gore. Priznaje se baš da bi mogla biti prisvojena.
Analizirali ste javni diskurs pojedinih političkih subjekata i pokazali da se propaganda često gradi kroz pažljivo birane jezičke obrasce. Možete li na konkretnom primjeru pokazati kako se jednom političkom porukom, kroz izbor riječi, istovremeno određuju „mi“, „oni“, žrtva, krivac i poželjna verzija stvarnosti?
ŠUŠANJ: Parola „Ne damo svetinje“ nastala je na polarizaciji „mi“ – koji branimo i čuvamo – i „oni“ – koji otimaju i pljačkaju. „Mi“ postaje „vjerni narod“, „oni“ su bezbožni kriminalci. Polarizacija je sprovedena na taj način da ne ostavlja prostora za čuveni srednji, moralizatorski put. Ili si za svetinje ili protiv njih. Ili ih čuvaš ili ih otimaš. Ili si naš ili si njihov. Samo jednim sloganom priča je s teme imovinskopravnih odnosa države i crkve prebačena na religijski registar svetinja, s prilično konkretne, svjetovne teme vlasništva nekretnina prešlo se u profani, duhovni svijet đe vladaju neovozemaljska pravila.
Svjesno ovđe kao politički subjekt biram pokret koji je kreirala Beogradska patrijaršija u Crnoj Gori, jer ona ovđe nije ili bar nije samo dominantna religijska zajednica. Ona je ovđe politički igrač, koji ima hegemonijski status. Tu institucionalnu moć da se stavlja iznad države omogućio joj je tzv. Temeljni ugovor, što je lider te vjerske zajednice i izričito iznio.
Kako smo došli do situacije u kojoj je digitalni prostor godinama sistematski ispunjavan revizionističkim interpretacijama crnogorske istorije, dok crnogorske institucije gotovo da nijesu ni pokušavale da u tom prostoru učine dostupnim naučno utemeljeno znanje?
ŠUŠANJ: I to je rezultat procesa. Nijesu današnji zagovornici posrbljavanja Crne Gore rođeni 2020. godine niti su tad uvezeni u Crnu Goru. To su ljudi koji su se nesmetano bavili antidržavnom djelatnošću iz javnih ustanova Crne Gore, a nakon 2020. preuzeli kormilo tih institucija. Nespremnost bivše vlasti da se suoči s tom pošašću koja je trijumfovala kroz litijaški pokret te nečinjenje ili zlo činjenje (poput izdašnoga finansiranja CANU) dovelo je do situacije kakvu imamo danas. Crnogorska Wikipedia mogla je postojati, i danas postoji inkubator, ali do potpune, zvanične verzije nije došlo jer se nije imalo ośećaja za takva pitanja. U vrijeme AI, koji podatke crpe iz dostupnih online izvora, i takvo nečinjenje pokazaće se kao izrazito zlo činjenje. Bivša je vlast NATO i EU integracije viđela kao rješenje svih unutrašnjih pitanja. A to pitanje moramo riješiti sami jer ga niko drugi neće riješiti u korist Crne Gore.
Kako vidite crnogorsku medijsku scenu i koliku odgovornost imaju mediji kada postanu prenosnici propagandnih obrazaca, čak i kada ih sami nijesu proizveli?
ŠUŠANJ: Ako znamo da su većina televizija s nacionalnom pokrivenošću u stranom vlasništvu, ako znamo da je i Evropska komisija nedavno iskazala porast zabrinutosti zbog snažnog uticaja medija u srpskom vlasništvu, ako znamo da je RTCG zapravo javni servis partija parlamentarne većine, koji ne preza da prenosi dezinformacije i ideološki obojene informacije, kao i da progoni zapošljene koji se tome opiru, ako znamo da nema transparentnosti vlasništva nad nekim online medijima koji funkcionišu u Crnoj Gori, ako vidimo da značajan dio medija reprodukuje propagandu koja se kreira u Beogradu ili Beogradu odanim političkim štabovima u Crnoj Gori, ako je očito da se preko medija uveliko širi društvena polarizacija, netrpeljivost i govor mržnje – teško da se može reći što pozitivno o medijskoj sceni u Crnoj Gori. Ako treba tražiti nešto pozitivno, onda je to sigurno svijest da ipak može biti gore.
Nije u pitanju da mediji samo prenose propagandne obrasce. Mediji manipulišu sadržajem i kad biraju koje će informacije staviti pod lupu, koje na marginu, a za koje će ostati posve slijepi. Utiču na prijem informacije i tako što će integralno prenijeti tekst ali će prilagoditi opremu, naslov i fotografije onome što u tekstu nije rečeno. U tome je njihova odgovornost jasna.
No odgovornost medija očita je i kad propagandni obrazac ne proizvode sami. Kad prenesu neku etiketu bez ograđivanja ili interpretaciju bez konteksta i kritičke distance zapravo pomažu propagandi da postane dio normalnoga javnog jezika. I tu ključnu ulogu nema sȃm novinar, već sistem u kojem radi – koji uspostavljaju uređivačka politika i vlasnički interesi, što nas vraća na početni pasus odgovora.
Koliko su obrazovanje i mediji važni u stvaranju otpornosti društva na propagandu?
ŠUŠANJ: Jacques Ellul je prije 60-ak godina upozoravao da formalno obrazovanje samo po sebi ne štiti od propagande i da obrazovan čovjek pod određenim uslovima može biti čak i posebno pogodan za nju. Misli se na osobu koja je dovoljno edukovana da manje-više redovno prati i informiše se o javnim događajima, koja je čitanjem usvojila mnoštvo informacija – često i nepovezanih, dekontekstualizovanih, a moguće i neprovjerenih, ali budući da se smatra obrazovanom ima potrebu da ima mišljenje o svemu. Takvi su ljudi idealni za propagandu.
Mislim da se to danas uveliko potvrđuje. Mediji su omogućili dostupnost neograničene količine informacija, koje ljudski mozak ne može procesuirati i zapamtiti, pa ostaju samo njihovi nepovezani komadići. Na dokazivanje inflacije mišljenja svih o svemu koje su omogućile društvene mreže vjerujem da i ne treba trošiti riječi.
Obrazovni sistem u Crnoj Gori, uprkos kontinuiranim reformama, i dalje se uglavnom zasniva na memorisanju i reprodukciji podataka, a ne povezivanju i kritičkome preispitivanju, što se vidi i u slabim rezultatima PISA testiranja upravo u zadacima koji traže primjenu znanja, zaključivanje i procjenu informacija. I pored svijesti o drastičnoj izloženosti đece od najranijega uzrasta medijima različitih formi i sadržaja Medijska pismenost i dalje je izborni predmet i u osnovnim i u srednjim školama, i to samo tokom jedne školske godine i tek u sedmom, osmom ili devetom razredu osnovne škole ili drugom ili trećem razredu srednje škole. Istraživanja pak pokazuju da obuke iz oblasti medijske pismenosti – bilo u okviru formalnoga ili neformalnoga obrazovanja u svim uzrastima – povećavaju otpornost na manipulacije i olakšavaju prepoznavanje lažnih sadržaja.
I to se ne tiče samo predmeta Medijska pismenost. Tiče se cjelokupnoga obrazovnoga sistema – programa, udžbenika, načina usvajanja znanja i obrazovanja nastavnika. Nije dovoljno usaditi đeci činjenice u glavu kao cvijeće; treba ih učiti kako se činjenica provjerava, s čim se povezuje, ko je saopštava i na osnovu čega joj vjerujemo. Isto važi i za medije. Društvo će postati otpornije na propagandu jedino kroz razvijanje sposobnosti da procjenjuje porijeklo, kontekst i vjerodostojnost informacija koje može lako naći u realnom i virtuelnom svijetu.
Da li naučnik ima pravo da ćuti kada vidi da se činjenice sistematski zamjenjuju propagadom? Đe prestaje naučna neutralnost, a počinje građanska odgovornost?
ŠUŠANJ: Akademska zajednica ima obavezu da utiče na poboljšanje društva u svim sferama. No u Crnoj Gori se pozicija univerzitetskoga profesora često tretira kao kancelarijski posao u kojem se znanja dijele samo unutar naučne niše kojoj se pripada, pa čak i unutar nje na kašičicu. To je jedno elitno društvo koje se ponaša kao da će izgubiti od svoje pozlate ako se uključi u ono što se tiče „običnoga“ čovjeka. CANU je oličenje toga. Ali ima i onih što zloupotrebljavaju nauku, koji koriste instituciju da bi svojim naučnim konstrukcijama dali naučni plašt. Tako su na UCG zapošljeni npr. Aleksandar Stamatović ili Budimir Aleksić da se navodno bave istorijom. No inflacija takvih kadrova na državnome univerzitetu ne može biti iznenađenje. Može li biti oporavka obrazovnoga sistema ako mu je na čelu neskriveni propagandista koji instruira da se koristi crkva za jačanje stranih uticaja u Crnoj Gori!
Postoji li riječ koja je, po vašem mišljenju, u posljednjih deset godina u Crnoj Gori najviše izgubila svoje pravo značenje?
ŠUŠANJ: Pomirenje. Nepodnošljivo miriše na „rat za mir“ u crnoj odori s trobojnom mašnicom.
