Poštovana gospođo Živanović,
obraćam Vam se iz daljine, ali vjerujte da sam, bez obzira na kilometre koji me dijele od Ulcinja, i dalje duboko vezan za taj grad, za njegove ljude i, prije svega, za onu posebnu ljepotu njegovog suživota koju smo generacijama stvarali i koju bismo danas morali pažljivije čuvati nego ikada.
33Najprije želim da Vam čestitam na izboru za direktoricu ustanove koja nije samo škola, već jedan od simbola Ulcinja i njegove duge tradicije zajedničkog obrazovanja djece različitih nacionalnosti, vjera i jezika. Tu ste tradiciju, koliko znam, i sami lijepo opisali u Monografiji škole.
Da je sreće, Vaš izbor ne bi bio tema crnogorske javnosti zbog Vašeg imena, porijekla ili jezika kojim govorite, već bi se razgovaralo o tome kakvu školu želite da vodite, kako ćete unaprijediti nastavu i na koji način ćete ulcinjsku djecu pripremiti za vrijeme koje dolazi.
Nemojte mnogo zamjeriti ni nama Ulcinjanima. Mi ponekad teško izgovaramo pohvalu kada neko uspije, ali zato vrlo brzo pronađemo razlog da se oko nečega podijelimo. Nemojte previše zamjeriti ni političarima. Njima je često važnije da budu relevantni i da se njihovo ime pojavi u dnevnoj štampi nego da iza sebe ostave rezultat zbog kojeg će ih javnost pamtiti.
Moram priznati da Vas, kao ni Vašeg supruga, lično ne poznajem. Ali veoma dobro poznajem Živanoviće. Mi Pristandžije i Limandžije odrastali smo jedni uz druge generacijama.
Kao učenik upravo te srednje škole imao sam zadovoljstvo da geografiju učim kod gospodina Raška Živanovića. I danas se sjećam njegovih priča o morima, brodovima i dalekim svjetskim lukama. Nije nas učio samo gdje se nešto nalazi na geografskoj karti, već nam je, možda i nesvjesno, otvarao prozor prema svijetu. Kasnije je bio i izuzetan direktor te iste ustanove.
Poslije Raška geografiju mi je predavala gospođa Buzuku. Fakultet je završila u Prištini i, poput Vas, postala Ulcinjanka udajom. Nikome tada nije bilo važno gdje je završila fakultet niti kojim jezikom govori u svojoj kući. Nama učenicima bilo je važno da je bila izvanredan profesor. Toliko dobar da se i danas, poslije toliko decenija, sjećamo njenih časova.
A nas Kahare i Živanoviće vezivao je i ribolov. Da budem potpuno iskren, nije baš svaki put bio u skladu sa svim tadašnjim propisima, ali smo dosta ribe zajedno ulovili. Možda je i to dio starog Ulcinja koji nećemo unositi u zvanične monografije.
Sve Vam ovo, međutim, ne bih pisao da potvrdu o Vašem profesionalnom kvalitetu nijesam dobio od ljudi kojima vjerujem,mojih prijatelja Albanaca i Crnogoraca, Vaših kolega, kao i roditelja djece koja pohađaju tu školu.
Zato sebi uzimam slobodu da Vam kažem nešto što je istovremeno podrška i velika obaveza: Nemojte nas iznevjeriti.
Ne zbog ministra koji Vas napada. Ne zbog politike. Ne zbog Albanaca, Crnogoraca ili bilo koje druge nacionalne zajednice. Nemojte iznevjeriti djecu.
Dolazite na čelo škole u trenutku kada se Crna Gora priprema za ulazak u Evropsku uniju i kada će se pred mladim ljudima otvoriti prostor mnogo veći od Ulcinja i Crne Gore. Njih neće pitati samo kojim jezikom govore. Pitaće ih šta znaju, šta umiju, koliko razumiju tehnologiju, ekonomiju, vještačku inteligenciju, savremeno poslovanje i svijet koji se mijenja brže nego što ga naše školstvo uspijeva pratiti.
Da je sreće, dovodili bismo i Njemce, Francuze ili Engleze da vode naše škole ako su najbolji stručnjaci, čak i kada na početku ne bi znali ni crnogorski ni albanski. Jer školama nijesu potrebni čuvari nacionalnih rovova, već ljudi koji će djecu naučiti kako da pređu granice znanja.
A kada smo već kod jezika, dozvolite mi jednu malu ulcinjsku priču.
Moja baba Meleće Kahari i Marija Ražnatović bile su prve komšinice. Gotovo svakoga jutra zajedno su pile kafu, bez preskakanja, osim za vrijeme Ramazana, kada bi jutarnju kafu jednostavno zamijenile popodnevnom. Godinama su tako sjedjele jedna pored druge i razgovarale o svemu.
Moja baba nije govorila Marijin jezik, a Marija nije govorila jezik moje babe.
I opet su se izvanredno razumjele.
A poznajući naše stare Ulcinjanke, prilično sam siguran da ni tračeva nije nedostajalo.
Možda upravo u toj šoljici kafe ima više mudrosti nego u mnogim današnjim političkim raspravama o jeziku i nacionalnoj pripadnosti. Njima nije bio potreban prevodilac da bi bile komšinice, prijateljice i ljudi. Razumjele su ono najvažnije, poštovanje.
Zato bih volio da i škola na čijem ste čelu ostane upravo takav Ulcinj u malom: mjesto u kojem će djeca učiti jezike jedni drugih, ali prije svega naučiti da poštuju jedni druge; mjesto u kojem će albanski i crnogorski biti bogatstvo, a ne razlog za političko prebrojavanje; i mjesto iz kojeg će izlaziti generacije sposobne da se ravnopravno takmiče sa svojim vršnjacima iz Berlina, Pariza, Amsterdama ili Njujorka.
Na Vama je sada velika odgovornost. Ponudite toj djeci najbolje od sebe, unaprijedite školu, okupite dobre profesore i otvorite njene učionice prema budućnosti.
A političarima odgovorite na najbolji mogući način, rezultatima.
Jer za nekoliko godina neće biti važno što je neki ministar rekao o Vašem izboru. Biće važno što će o Vama reći generacije učenika kojima ste bili direktorica.
Želim Vam mnogo uspjeha, snage i mudrosti u poslu koji ste preuzeli.
Svako dobro Vama, Vašoj porodici i, prije svega, djeci i profesorima naše ulcinjske škole.
