Joksimović, koja trenutno radi kao bibliotekarka, po struci je novinarka, a magistrirala je na Fakultetu političkih nauka u Podgorici.
Još kao djevojčica, na papiru je dočarala ono što na drugačiji način nije umjela. Opisivala je pisanim riječima stvarnost, dodajući joj različite boje i malo dječije mašte. I tada, mnogo je čitala.
Njen roman je ljubavni, ali i rodoljubiva drama, a u njemu, kako objašnjava “opisuje tradicionalnu crnogorsku porodicu, međuljudske odnose u njoj, ali i svakodnevne situacije koje u njima, u isti mah, bude i radost i tugu, te one kojima katkad nijesu naredni”.
ANALITIKA: Ovo je tvoj prvi roman. Radnja je smještena u našoj zemlji osamdesetih godina u bjelopoljskom selu i u Titogradu. Knjiga je pisana crnogorskim jezikom, a obiluje starim izrazima. Odakle inspiracija za roman i zašto si ga baš na ovakav način interpretirala?
JOKSIMOVIĆ: Ljubav koju ośećam prema Crnoj Gori zaista je ogromna i ovo joj je jedan vid zahvalnosti što je iznjedrila ovoliko časnog i dostojanstvenog naroda, bez obzira na poteškoće koje su joj često lomile kičmu. Koliko god nejaka bila uspjela je da ostane na nogama i da nas sačuva, a sa nama i našu jedinstvenost. Međutim, ne može ni ona sve sama.
Stoga sam se odlučila za ovakav vid izražavanja u knjizi i dala sebi za pravo da barem na ovaj način pokušam da sačuvam od zaborava ovo što velikim dijelom odudara od današnjeg modernog rječnika, ali ima i te kako veliku vrijednost i uporište u svakoj crnogorskoj porodici. To je, htjeli mi to sebi da priznamo ili ne, dio našeg bića. Ono što je jako bitno da napomenem je da sve ove riječi ja koristim u svakodnevnom govoru i da sam često zbog njih nailazila na nerazumijevanje drugih ljudi, većinom mlađih, koji bi me zadirkivali i interesovali se „odakle sam ih iskopala”.
ANALITIKA: Da li je književnost za tebe bjekstvo od stvarnosti ili proizvod tvoje velike ljubavi prema pisanoj riječi?
JOKSIMOVIĆ: Književnost je moja velika ljubav i to traje još od osnovne škole. Śećam se kada sam upisala novinarstvo na Fakultetu političkih nauka u Podgorici, da su me mnogi pitali šta će mi to. Moj odgovor je tada bio pomalo naivan, ali gord. „Volim da pišem“, odgovorila bih puna sebe. No, kako to obično biva, nikada čeljade ne zna đe ga može život odvesti.
Sada sam zapošljena u jednoj biblioteci i jako mi se dopada bibliotečki posao. Nemam baš mnogo vremena da na poslu čitam, kako mnogi misle, ali imam tu privilegiju da me kod kuće čekaju samo dvije mačke, pa je skoro svako naše poslijepodne ispunjeno knjigama. Primjećujem da i one vole miris papira i malo da se naslone, na njih, dok drijemaju.
ANALITIKA: Kako bi predstavila roman „Poznaćeš me po ćutanju i po stisku hladne ruke“ čitaocima?
JOKSIMOVIĆ: Kao običnu priču ispričanu na jako neobičan način. Onu koja oslikava tradicionalnu crnogorsku porodicu, međuljudske odnose u njoj, ali i svakodnevne situacije koje u njima, u isti mah, bude i radost i tugu, te one kojima katkad nijesu naredni.
ANALITIKA: Glavna junakinja je Neda, koja odlazi sa sela, zanemarivši sopstvene želje, ciljeve i snove. Ona je i požrtvovana kćerka, sestra i unuka, ali i stub porodice. Da li je ona slika nekadašnje crnogorske žene?
JOKSIMOVIĆ: Svakako da jeste. U njenom životu i mislima ne postoji „ja” iako se svim srcem trudi da nadjača tu neprijatnu tišinu u koju su je, svjesno ili nesvjesno, smjestili članovi njene porodice, tradicija, običaji, kultura našeg življenja, ali i razna sputavanja i predrasude. Kao i mnogim ženama i đevojkama u tom periodu, ranije, ali i danas ovi faktori sputavaju krila onda kada bi trebale da dohvate najvisočije tačke, njihovih snova i realnosti.
ANALITIKA: Koga čitalac prati, gdje ga radnja odvodi i koga kroz priču upoznaje?
JOKSIMOVIĆ: Centralno mjesto u prvom dijelu romana zauzimaju dvije porodice, skoro po svemu različite. Njihovi odnosi su krajnje interesantni. Često se kavgaju oko međaša, a onda kad je stani-pani pritrčavaju jedni drugima u pomoć.
Karakteristično je da se u jednoj porodici priča o problemima, prośečno su imućni i poprilično skladno funkcionišu. Za razliku od njih, ovi drugi stojički uspijevaju da oćute kako najveće radosti, tako i neke nesreće koje ostavljaju duboki trag. U drugom dijelu romana uporedo se prate ove familije, ali i treća, za nijansu modernija koja unosi malo radosti, čisto da bi njihova posebnost došla do izražaja.
ANALITIKA: Glavna junakinja odlazi iz sela, ali u srcu nosi ljubav prema rodnom mjestu, kako zbog dječijih uspomena i familije, tako i zbog nekoga koga je tamo ostavila. Je li ova knjiga rodoljubiva ili ljubavna ili je neki spoj?
U osnovi je ljubavna, ali ima mnogo rodoljubivih djelova, tako da mislim da je neki čudan spoj koji sam, nadam se, skladno uklopila.
ANALITIKA: Da li je roman fikcija ili ima i istinitih djelova?
JOKSIMOVIĆ: Voljela bih upoznati tog hajduka koji može kompletnu priču izmisliti.Šalim se, većina događaja je izmišljena, ali neki nijesu. Opise mjesta, likova i njihovih osobina, kojima sam bojila roman, sam pozajmila od nekih znanih predjela i još znavenijih ljudi. Eto, na primjer, meni su vazda hladne ruke.
ANALITIKA: Koliko ti je vremena bilo potrebno da napišeš roman? Koliko je taj proces iscrpan, ali i lijep?
JOKSIMOVIĆ: Nije mnogo. Iskoristila sam period kada smo bili u karantinu i počela da pišem, a onda i neke druge okolnosti, kako bih pobjegla od stvarnosti, te sam tu prvu verziju knjige brzo privela kraju. Više mi je vremena oduzelo sređivanje teksta. To su, što se u narodu kaže, slatke muke. Svaka nova stranica, koju sam „izvezla”, brisala je sa mog lica podnadulost i podočnjake i činila me srećnom.
ANALITIKA: Imaš li neke planove za promociju romana, s obzirom na cjelokupnu situaciju sa koronom?
JOKSIMOVIĆ: Zaista ne znam. Velika je odgovornost na meni, stoga za sada ne bih okupljala ljude. Mada, moram priznati, iz sveg srca sam željela da upriličim prigodnu promociju, čak sam i smislila ko bi govorio, ko bi nastupao u umjetničkom dijelu, ma svašta nešto…
ANALITIKA: Koja su tvoja očekivanja od ovog romana?
JOKSIMOVIĆ: Slagala bih kad bih rekla da mi ne bi značilo da me pohvale istaknuti književnici i književni kritičari, oni čije mišljenje mnogo cijenim, ali za sada bih voljela da od petsto knjiga, koliko je tiraž, barem pola njih nađe svoju srodnu dušu, koja se neće pokajati što je izgubila par sati na čitanje i koja neće s knjigom potkočiti vrata, dok se proluftira prostorija. Tada bih bila najsrećnija đevojka na planeti.
ANALITIKA: Da li je ovo djelo tek početak tvoje književne karijere?
JOKSIMOVIĆ: Samo da me podrži zdravlje, biće ih još.Opet se šalim, mada u ovim riječima i ima mnogo istine. Pisanje je moja velika ljubav i trudiću se da je njegujem, svakodnevno „zalijevam“ i dograđujem kako ne bih stagnirala, a u kom pravcu će me odvesti to koliko zavisi od mene zavisi i od čitalaca.
ANALITIKA: Da li knjiga ima neku pouku koju bi željela da preneseš svojim čitaocima?
JOKSIMOVIĆ: Možda da želje trebaju da žive, a ne samo o njima da sanjaju i da suprotnosti ne postoje da nas obeshrabre, već da naša jedinstvenost dođe do izražaja.
