Danas se navršava decenija od smrti cijenjenog crnogorskog pisca, novinara i urednika Miodraga Brkice Vukovića. Decenija je od kako Brkica više ne promatra svijet na njemu svojstven, postmodernistički način, a imao bi o čemu pisati…
Miodrag Vuković rođen je 1947. godine na Cetinju, a preminuo 2013. u Podgorici. Nakon završenog osnovnog i srednjoškolskog obrazovanja, školovanje je nastavio u Beogradu na katedri za književnost.
Radni, ali i životni vijek Vuković posvetio je pisanoj riječi – kao novinar i kao pisac. Iza njega ostao je nevelik književni opus: zbirka poezije Crtač stripova, i zbirke kratke proze: Krug, soba; Pozna ljubav Ane Frank; Mlaka voda; 24; Bjut hil (kratke priče, pod pseudnimom Virgin Woolf) i Nakon šutnje. Iako nevelik, opus koji je za sobom ostavio Vuković od izuzetnog je značaja za crnogorsku književnost postmodernizma, ali i danas.
Vuković je, poput brojnih drugih crnogorskih autora, nepravedno zapostavljen, zaboravljen. Povučenost koja je krasila njegovu ličnost, prenijela se i na njegovo stvaralaštvo. Ljudi koji su ga poznavali i radili s njim u tadašnjoj Pobjedi, kažu da je bio miran i tih te da niko nije mogao ni naslutiti kakva veličina, u ljudskom i stvaralačkom smislu, sjedi u kancelariji pored. A Brkica to i jeste bio – velikan riječi.
2Vuković je u periodu od 1993. do 2000. objavljivao nedjeljnu kolumnu u Pobjedi, a dio njih kasnije je sabran u knjizi U prolazu. U kolumnama je problematizovao poziciju autora, pisanja, novinarskog zanata. Pisao je i o politici, problemima u crnogorskim opštinama, o robovanju dnevnom šićijarstvu , ali i o čovjeku savremenoga doba. Granica između njegovih neumjetničkih (novinskih) tekstova i onih umjetničkih na određenim mjestima bila je gotovo nevidljiva. Zbog toga je teško govoriti o Vukoviću novinaru ili Vukoviću piscu, a ne osvrnuti se na oba segmenta njegova stvaralaštva.
Miješanjem nivoa realnog i fantastičnog, sa simbolima smrti i propadanja na jednoj i humora na drugoj strni, Vuković-pisac uvodi vas u lavirint proze iz kojeg ćete izaći zbunjeni, (ne)shvatajući besmisao. I, možda vam se neće dopasti njegov stil pisanja ili teme koje obrađuje u kratkim pričama. Ali, jedno je sigurno – nećete ostati ravnodušni.
U književno-teorijskom pogledu, Miodrag Vuković je tu do kraja postmodernista. Njegova fragmentarna proza, priče za koje bi na prvi pogled rekli da ne idu jedna uz drugu, zapravo stvaraju paradoksalni sklad nesklada. Ili, kako je Želidrag Nikčević jednom zapisao: Vukovićevi tekstovi opiru se svakom pokušaju naknadne reorganizacije; ni uz najbolju volju njih ne možete pretvoriti u podnošljive smisaone cjeline.
Ono što posebno privlači pažnju jeste način na koji Vuković tretira čitaoca, koji je neprekidno dio književnog svijeta koji tka. Pozvaću se i ovdje na dio iz priče Prodavac namještaja, kao najupečatljiviji prikaz Vukovićevog odnosa prema čitaocu:
Molim čitaoce koji pročitaju ovu priču do kraja da mi se jave na adresu: Miodrag Vuković, 13. jula 25. Titograd 81000. U poslednje vreme postajem nervozan i nagao pa bi me utešila činjenica da još ima strpjivih ljudi na ovom svetu. Stranke i pozajmice, inače, primam, svakog meseca od petnaestog. Naročito pozajmice.
Kako i sam ističe u kolumni koja nosi naslov Šest banki postoji nešto i u novinarskome poslu što je sveto: Svetinja su – ili bi, bar, trebalo to da budu – čitaoci. Čini se da mu je do toga bilo stalo i u ovom drugom zanatu.
Vukovićeve priče, riječju, svojevrsni su obračun njega kao pisca sa svim što je predstavljalo kič i šund njegovog vremena. I, kao što na početku rekosmo, imao bi i u ovom vremenu s čim da se obračuna.
Imalo bi o Brkici još mnogo toga da se napiše, ali neka to bude povod za neku drugu priliku. Do tada, jedno je sigurno – Vukovićeva kratka proza dokaz je, i tad a i sad, da crnogorska književna scena može da ide ukorak sa svjetskom.
Da završimo Basarinim riječima, cijeneći da najbolje opisuju Brkicu i njegovu književnu zaostavštinu: Niko na ovom jeziku nije uspio da piše kao on. Katarza je čitati njegove knjige.
