Predstava „Handke Projekt ili pravda za Peterove budalaštine“, pozorišne trupe Quendra Multimedia iz Prištine, producirana u saradnji s italijanskim Mittelfestom & Teatro della Pergola, njemačkim Theater Dortmund, bosansko-hercegovačkim Narodnim pozorištem Sarajevo i Međunarodnim festivalom scene MESS odigrana je trećeg dana FIAT festivala.
Autori predstave su dramski pisac Jeton Neziraj, rediteljka Blerta Neziraj i dramaturškinja Biljana Srbljanović.
Svi mi koji se bavimo umjetnošću želimo da vjerujemo da je naš poziv nadnacionalan, da prevazilazi razlike ili ih čini privlačnima, oplemenjuje, povezuje, oštro ukazuje na probleme. Da je naš poziv usko vezan za hrabrost, istinu i pravdu pod cijenu svega i uprkos svemu. Nakon odgledane predstave nužno se postavlja pitanje koje smo mislili da nikad nećemo postaviti u umjetnosti. Pitanje granica. No i to je čar (pozorišne) umjetnosti, jer ona kao i filozofija, sve dovodi u pitanje. Ovo gledište je upravo iskoristio Handke u svojim (ne)djelima.
Dakle, gdje su granice u kojima umjetnička sloboda prelazi u fašizam pod krinkom umjetnosti, hrabro propituje, vještim dramaturško rediteljskim rješenjima predstava „The Handke Project“. Veoma je opasno kada ljudi na položajima, ljudi koji su cijenjeni prvenstvno od struke, a onda i od puka, maskirani u umjetnost i slobodu dovode u pitanje ljudska stradanja.
Da bi pravilno pročitali ovu predstavu, moramo se vratiti u skoriju istoriju stradanja na našim prostorima. Kasnog okrobra, nedugo poslije genocida u Srebrenici, te iste 1995. godine, Piter Handke dolazi u Srbiju, dakle ne u Bosnu kojoj je uzeta duša i utroba raznijeta ratom, već smatrajući da mediji manipulišu, odlazi u Srbiju da bi navodno spoznao istinu.
U tekstu koji tada objavljuje tvrdi da su slike stradanja bosanskih muslimana medijska konstrukcija i daje jezivu izjavu da je moguće da su se muslimani u Srebrenici međusobno masakrirali da bi optužili Srbe. Istovremeno Srbe koji ne žele da zatvore oči pred strahotama ovih zločina, Handke omalovažava i čuje ih kao bespredmetno kričanje.
Poslije ovog teksta, objaviće još dva što će izazvati talasanje evropske intelektualne elite i dok ga jedni osuđuju, drugi ga brane. Odbrana se zasniva upravo na slobodi umjetnika i uvjerenju da umjetnost ne smije biti cenzurisana. Koju stranu Handke nadvosmisleno zauzima, pokazaće se 2006. godine na sahrani Slobodana Miloševića na kojoj Handke drži govor koji ćemo čuti tokom predstave.
I upravo time, iskorištavanjem te umjetničke slobode bavi predstava „The Handke project“. Tekst je nastao na osnovu dokumentarističke građe i aktuelnih tekstova i događaja vezanih za Handkea, ali pisac je istovremeno toliko duboko pronikao u Handkeovo biće, stil i manir, da dokumentarni i fiktivni događaji koji su nam prikazani na sceni nemaju uvijek jasnu granicu.
Na početku predstave gledaoci su zamoljeni da svi koji su šovinisti, homofobi, fašisti ili pripadaju bilo kojoj problematičnoj ideologiji, napuste salu. Naravno, niko je ne napušta. Iz publike se javlja osoba (sjajna Ejla Bavčić) koja smatra da je ovo nasilje nad publikom i da predstava treba da govori o tome da li je Handke kriv ili nije, da li se Srebrenica dogodila ili nije... Dakle, u tom trenutku shvatamo da je antagonist u stvari Svijet, odnosno javno mnjenje.
„Gledateljka“ se pridružuje ostalim glumcima i od tog trenutka pred nama se nižu scene istrgnute iz skorašnje istorije, mijenjajući se pred nama bez trunke suptilnosti, grubo i na rez, kao što je i samo djelovanje Handkea bilo grubo. Tu vidimo Gebelsa kao presonifikaciju Hankeovog ujaka što nam ukazuje simbolički na čiju doktrinu se naslanja ili makar liči Hankeovo djelanje. Vidimo glumicu iz Srbije koja ne može da se opredijeli između pravde i ljubavi prema svojoj zemlji.
Mreža rediteljsko dramaturških rješenja lovi nas do trenutka u kojem dolazimo do suštine.
U Švedskoj akademiji desio se seksualni skandal. Muž jedne od članica Akademije podvodio je mlade djevojke obećavajući im književne nastupe, promocije, pa čak i Nobela. Nobelova nagrada za književnost nije dodijeljena te 2018. godine i Nobelov komitet naišao ja na osudu cijelog svijeta. A onda je sljedeće 2019. godine Nobelova nagrada dopdijeljena Piteru Handkeu.
Dakle, danas, u sadašnjosti, u vremenu u kojem su nam usta puna Evrope i evropskih vrijednosti, čovjek, pisac, koji je negirao genocid u Srebrenici, navodeći da je većina izvještaja iz Bosne lažna, a srpske patnje upoređivao sa patnjama Jevreja u doba nacizma, dobio je Nobelovu nagradu.
„Ja ne znam istinu, došao sam da budem uz Miloševića i Srbiju“, rekao je Handke na Miloševićevoj sahrani.
Lajtmotiv kojim nas autori vraćaju na čovjeka i njegovo stradanje, u kojem je tragedija personifikovana, dječak Nermin na skijama sa slikom Vučka i olimpijade na prsima, kao podsjetnik na neka srećnija, bezbrižnija vremena u kojima je nada i zajedništvo još postojalo.Podsjetnik na zemlju koja se izgradila na antifašističkim vrijednostima, a onda joj je utroba izvučena. Kosti dječaka Nermina i njegovog oca Rama pronađene su u jednoj od masovnih grobnica.
Ovo je ujedno i podsjećanje na početak predstave u kojoj Gebels uči Handkea:
“Sine moj, Petre, broj mrtvih što je veći postaje manje značajan. Treba da znaš da je broj 100 granica koja dijeli ubistva koja šokiraju svijet od svih drugih masovnih ubistava. Ljudi uspijevaju da izbroje do 100, a zatim svako brojanje postaje dosadno, pretvara riječi u neartikulisane znakove, koji nemaju nikakvog smisla, količina ljudske potresenosti se smanjuje.“
Nakon odgledanog nama ostaje da se pitamo na koje se to evropske vrijednosti oslanjamo? Da li postoje evropske vrijednosti? Da li postoje vrijednosti?
Da u Hankeovom maniru „znakova pitanja“ i relativizacije, zaključimo ovaj tekst.
