Ministarstvo kulture, na čijem čelu je stručnjakinja za degenerativne bolesti, ponovo izbjegava da se očituje o tome: zašto CDNK u posljednjih pet godina nije dobilo nijedan euro iz državnog budžeta? I zašto je član Evropskog saveza pisaca, izbačen iz kruga referentnih strukovnih udruženja, uprkos tome što su Ministarstvu puna usta Evrope i evropskih kriterijuma?
No, Ministarstvo kulture, nakon konsultovanja sa stranačkim vođstvom Demokrata, koji rukovodi policijom, i čiji poslanici u parlamentu, poput Pol Potovih Crvenih Kmera, ili Mao Ce Tungovih aktivista u Kulturnoj revoluciji, sladostrasno traže hapšenje političkih protivnika, mahom šezdesetogodišnjaka i sedamdesetogodišnjaka, bivših tužilaca, sudija, ministara, direktora… koji još nijesu strpani iza brave u tzv. spektakularnim hapšenjima – s maskama i dugim cijevima – i najavljuje kontratužbu, u kojoj će dokazati da je CDNK kriv, jer je prijavio krađu dokumenta!
13Na isti način Ministarkine stranačke kolege kriminalizuju, i pokušavaju utjerati strah u kosti, onima koji su 2006. godine doprinijeli obnovi crnogorske državnosti, a istovremeno ćute o svojim saradnicima i saveznicima iz kriminalnih klanova, koji su za njih agitovali, potplaćivali i ucjenjivali birače na parlamentarnim izborima.
Kriminalna diskvalifikacija i marginalizacija CDNK je eminentno ideološko-političke naravi – velikosrpsko Udruženje književnika Crne Gore, po raznim osnovama, od Vlade je u potonjih pet godina dobilo desetine, neki tvrde i stotine hiljada eura – jer u članstvu CDNK su pretežno nacionalni Crnogorci, koji se, aktivno ili pasivno, suprotstavljaju klerofašističkom zatiraju crnogorske kulture i nacije. Bizarnost ovog fenomena ogleda se i u činjenici da je na čelo resora kulture elementarno nepismena osoba – javne govore Ministarki piše njen pouzdanik iz druge, prijateljske zemlje – bez ikakvih kvalifikacija i afiniteta.
U pitanju je klasična olhokratija – vladavina najgorih – koja forsira ruralni i klerikalni šund, amaterizam i diletantizam. Kredo olhokratije je: što gore to bolje. Bečić, Bogdanović, Šaranović, da bi još više smanjili Crnu Goru, prema svojoj mjeri, stvorili balkanski Liliput, za ministarku kulture su izabrali osobu koju više uzbuđuje miris priganica nego vrhunska poezija, teatar, likovna izložba.
Jer, da imaju elementarno obrazovanje i pristojnost pokazali bi barem formalno uvažavanje sektora kulture, njegove specifičnosti i društveni značaj, i za ministra bi postavili nekog srpskog nacionalistu, pisca, istoričara umjetnosti, teoretičara kulture, a ne stručnjakinju za degenerativne bolesti.
Ali, „crkvenim kmerima“ ne odgovara niko ko ima trunku znanja, integriteta ili talenta. Jer, takav dužnosnik, makar bio i ordinarni klerikalac i šovinista, imao bi trunku profesionalnog častoljublja, držao bi se nekih estetskih načela: ne bi dozvolio, na primjer, da notorni amater i diletant, Dragan Koprivica, dobije Trinaestojulsku nagradu za životno djelo, koja je ranije dodijeljena Dadu Đuriću, Veljku Bulajiću, Mirku Kovaču, Voju Staniću!
To i takvo intelektualno i moralno beznađe i očigledna stupidnost najbolje se očituju kad Ministarstvo javno pokušava odbraniti svoju inferiornost i profesionalna i moralna nepočinstva. Tako Gospođa „Priganica“ i njeni savjetnici, predsjednika CDNK nazivaju „opskurnim pojedincem“, koji godinama pokušava da „vlastite frustracije, lične gubitke i nestanak dugogodišnjih privilegija predstavi kao navodnu institucionalnu nepravdu“!?
Njihova prozirna taktika je skrenuti spor s ideološko-političkog merituma na lični plan, kako bi neznavenoj i indoktriniranoj javnosti pokazali da je problem u „iskompleksiranom opskurnom pojedincu“, a ne u Ministarstvu kulture, koje je instituciju s međunarodnim referencama, svrstalo u isti rang – ili niže – s udruženjima pčelara ili tica pjevačica. U stvari, riječ je o nevještom pokušavaju skrivanja šire imperijalne velikosrpske strategije koja je nacionalne Crnogorce učinila građanima drugog reda, a u doglednoj budućnosti ih namjerava pretvoriti u fluidnu folklornu zajednicu, bez političkih atributa, nalik Gorancima, Cincarima, Bunjevcima.
Tako se Ministarstvo dosjetilo da kompromituje „iskompleksiranog opskurnog pojedinca“, čija je poezija, proza i eseji prevedeni na dvadeset pet stranih jezika koristeći najbesmislenije argumente, koji razotkrivaju kriminalnu pozadinu diskriminacije CDNK.
Jer, „opskurni pojedinac“ je laureat Njegoševe nagrade – jedini crnogorski pisac s tim priznanjem pored Mihaila Lalića – i brojnih drugih nagrada: Meša Selimović, Trinaestojulska nagrada, Risto Ratković, Miroslavljevo jevanđelje, Bosanski stećak, Jutarnjeg lista, Ivan Crnojević, itd. K tome je spornik Ministarstva kulture dvije decenije bio direktor najvažnijeg crnogorskog izdavača i urednik je referentnog književnog časopisa ARS.
Onda, ima li smisla ignorantima dokazivati aksiome? Doista, bilo bi nerazborito gubiti vrijeme s njima, takvima kakvi su, da oni presudno ne utiču na kulturno-političko oblikovanje društva. Jer, pitanje je elementarne pristojnosti i građanskog častoljublja, danas i ovdje, suprotstaviti se klerofašističkoj osovini Mandić-Bečić, njihovim šefovima, saveznicima, ideolozima, egzekutorima: A. Vučiću, Porfiriju, rektoru Božoviću, Joanikiju, Metodiju…
Opstanak crnogorske kulture i nacije, građanska i evropska profilacija društva, ipak, ne zavisi od nasljednika Nikolaja Velimirovića i Pavla Đurišića, koji su izgubili sve bitke i ratove u 20. stoljeću. Sudbina Crnogoraca je danas, kao mnogo puta u istoriji, u mnogo težim okolnostima, u njihovim rukama. Prije svega, nužno je stvari nazvati pravim imenom, spoznati i inteligentno koristiti sopstvene komparativne prednosti, i pokazati solidarnost sa svima koji se odupiru klerofašizmu.
U tom kontekstu važno je spoznati, da je kriminalna diskriminacija CDNK nastavak procesa petogodišnje obespravljenosti i ostalih crnogorskih kulturnih organizacija i asocijacija, a ne odbrana predsjednika, člana Uprave, urednika.
Jer, CDNK prevashodno treba mladim piscima, i onima koji još traže afirmaciju, u domaćem i međunarodnom kontekstu. Nasušno nam trebaju i ostale asocijacije i institucije – pogotovo one koje su se trenutno uspavale – koje brane crnogorski nacionalni identitet i ljudska prava, da bismo preživjeli kao samobitna kultura, i u svojoj zemlji – pod svojim nebom – ponovo bili slobodni ljudi.
Da zaključim, u nas stvari katkad sazrijevaju sporo, često presporo, onda se, uprkos svemu, iznenada probude, naizgled uspavani agensi. Tako se često produžavalo vrijeme dezorjentacije, apatije i zbunjenosti, i trajalo desetljećima. No, više od hiljadu godine jedinstvene povjesnice tog malobrojnog naroda i nacije – za koje Volter kaže da liče na mravinjak – podučava nas da su na Crnogorcima, prije ili kasnije, polomili zube mnogo moćniji i znaveniji neprijatelji, od ovih provincijskih kreatura, koje su danas, sticajem okolnosti, zaposjele glavne uloge u našoj kulturi, medijima, politici…
