Predstava „Ljubavnice“, Senke Bulić nastala po motivima istoimenog romana austrijske književnice Elfride Jelinek, za koji je dobila i Nobelovu naradu, dio je triptiha Pobuna sold out u produkciji Kazališta Hotel Bulić i izvedbi sjajne Beti Lučić.
Elfride Jelinek kao jedna od ključnih predstavnica izvedbeno-umjetničke paradigme nazvane postdramski teatar, beskompromisno i oštro komentariše svijet, za nju jezik predstavlja „instrument“ u „carstvu oblikovanja“ i ona svojim jezikom proizvodi neprekidnu rijeku riječi. Takav je slučaj i sa romanom Ljubavnice u kome u postdramskom maniru, tako svojstvenom njoj, ne postoji upotreba velikog slova, tačke, zareza i interpunkcije uopšte.
Na isti način će i Beti Lučić izgovarati, logoreično njen solilokvij, odnosno bujicu teksta, pedeset minuta bez prestanka, no gnjevni glas i dinamika naracije držaće našu pažnju prikovanu do kraja. Rediteljka nije monolog prebacila u prvo lice, već se odlučila za prenos teksta u trećem licu, baš onako kako je napisan, što nas podjeća na stil Vernera Švaba, koji se takođe poigrava sa postdramskim teatrom i čiji likovi često govore replike u trećem licu. Na ovaj način se stvara svojevrsna začudnost koja nam daje brehtovski otklon od cijele situacije i stavlja u fokus naše kritičko promišljanje.
Na sceni nas dočekuje žena koja sjedi u nekoj vrsti staklenog zatvora, za šivaćom mašinom čiji zvuk se čuje neprekidno. Taj zatvor jednako može biti i „cube“ kancelarija koja u današnje vrijeme simbolizuje gušenje svake kreativnosti i uzaludni rad, kao i ćelija samica. Ta žena je Brigita, ona radi u fabrici brushaltera, na traci.
Tokom decenije u kojoj je nastalo djelo (1970.) brushalteri su bili simbol ženskog oslobođenja. Danas imamo čitavu Z generaciju koja je pokrenula #braless pokret i #nobrachallenge. Dovoljan primjer, nažalost, jedan od mnogih, koji pokazuje da iste bitke, bez nekog značajnog pomaka vodimo decenijama. Vjekovima. Subjektivni osjećaj, eonima. A sve bitke za koje smo mislile da su dobijene, vise o koncu. Baš sad. Baš u današnjici. Jedno po jedno nastoje nam se oduzeti prava koja smo davno zaradile. Krvavo.
Naša Brigita sapeta i zatočena u svoje misli, u svoje okvire, u društvene okvire, preslikavajući kao dvostruka ekspozicija prošlost i sadašnji trenutak, smatra da je njen jedini izlaz i jedino „bolje“, muškarac. Hainc, električar sa obećavajućom budućnošću, s obzirom na to da će naslijediti biznis. Hainc nije pretjerano lijep, ali je to njena karta za bolju budućnost. Dakle misija je ostati trudna i udati se za njega, saznajemo iz usta glumice koja se do kraja predstave neće pomjeriti iz svog kaveza.
Rediteljka se igra sa klišeima – djevojka iz niže klase, spremna gotovo na sve da uhvati muža i kroz njega postigne viši socio ekonomski status. Proračunata mlada žena koja muškarca uglavnom doživljava kao robu, kao budućnost u koju ulaže svoje tijelo nadajući se dobrom povratu.
Brigita se nemilosrdno kreće kroz život, ne mareći za vlastito dostojanstvo i ne gajeći iluzije o ljubavi, zanima je samo finansijska sigurnost. Na nivou događaja, odnosno same priče, ona se nastavlja predvidljivim tokom, bez velike napetosti u samom tekstu, međutim Beti Lučić nas dinamikom naracije i genijalnom interpretacijom drži uključenima u događaje o kojima govori.
Rediteljka kroz ovu predstavu istražuje način na koji klasa i patrijarhat utiču na društvene odnose i psihu pojedinaca u svojim narativima, ali takođe prihvata radikalni prozni stil Elfride Jelinek, koji oštro prosijeca floskule i društvene običaje kako bi razotkrio sirovu dominaciju koja leži u osnovi društvenih identiteta.
Osim izrazitog feminističkog pristupa, Ljubavnice se široko otvaraju i prema klasnom, odnosno, antikapitalističkom čitanju.Ova predstava je svojevrsna je parodija na romantične odnose, a u njenoj osnovi je oštra i beskompromisna kritika društveno nametnutih modela ljubavi, braka i seksualnosti.
Uprkos neizbježnosti njenog ishoda, a jednako tako, i zbog toga, postoji osjećaj tragedije propraćen oštrim i pronicljivim komentarom, jer Brigiti taj život pripada - ipak ga je dobila svakodnevnim ponižavanjem.
Jeziva je spoznaja da je ova priča čak i u današnjem vremenu realna i čini da se zapitamo – što je nama naša borba dala?
