Zidove okolnih zgrada "krase" njegove slike i murali u đeneralskoj uniformi, smjenjuju se oni u prirodnoj veličini i oni preko cijele zgrade.
Sa njih se kolonama turista iz srpskog sveta koji su pohrlili da vide ovu turističku atrakciju smiješi Ratko.
"Ovo je đeneral Ratko Mladić, on je odbranio Republiku Srpsku" - pojašnjava mlada žena malom sinčiću sa šubaricom na glavi.
"Mama bi volela da ti budes heroj kao on", - nastavlja.
Idem lagano za njima.
Na video zidovima smjenjuju se fotografije Ratkovih herojstava: pobijenih žena, djece, civila; djelova tijela fotografisanih na iskopavanjima masovnih grobnica; kratki video zapisi Škorpiona kako ubijaju srebreničke dječake; đenerala kako djeci dijeli bombone koji sat prije nego će ih njegovi vojnici poubijati, helem, velikosrpska idila.
Na infopunktovima gužva, dijele se brošure o srpskom svetu, Načertanije, Memorandum, karte velike Srbije, posteri, suveniri, kame, ...
Iz ulice Ratka mladića ulazimo u ulicu Radovana Karadžića.
Slika slična onoj u Ratkovoj.
Radovan, čas razbarušene kose dok je bio Radovan čas uredno svezane u rep dok je bio Dragan, sa video zida poručuje da borba nije prestala i da mora trajati dak onaj narod ne nestane.
Oni malo zainteresovaniji mogu ući u jednu od dvije bioskopske sale i pogledati filmove o ovom i drugim "herojima", njihovim ratnim putevima i poslijeratnom stradaniju po domaćim i medjunarodnim sudovima.
Ja nastavljam dalje.
Radovan je, piše na jednom muralu u prirodnoj veličini, pravi Crnogorac - Srbin.
Odmah ispod zadnje sale ulazimo na prostrani trg Pavla Djurišića.
To je glavni gradski trg Dražingrada.
Na samom početku veliki spomenik "heroju", visok 25 metara.
Zaslužio ga je u gradu iz kojeg je komandovao "oslobađanjem" Sandžaka i Istočne Bosne od muslimana i ideološki nepodobnih pravoslavaca.
Isti ovakav, samo malo manji, postavljen je u selu Zaostro pored seoske crkve, gdje je bila komanda.
Ko želi može ga obići, tamo vode sve gradske turističke agencije.
Interesovanje je, kažu, veliko.
Kafići i kafane na trgu uredjene su u velikosrpskom stilu.
Najpoznatija, najveća i najposjećenija je "Velika Srbija".
Ulazim.
Na ulazu me dočeka konobar u četničkoj odori, na glavi šubara sa kokardom, za pojasom kama, neuredna brada skoro do pojasa.
"Pomoz' Bog junače", - reče oštrim glasom.
Bog ti pomogao, rekoh.
Da dodješ pameti - pomislih.
Na jednom zidu slike heroja: Ratko, Pavle, Radovan, Draža, ...
U ćošku drveni kip đenerala Draže Mihailovića.
Na drugom zidu slike herojstava četničkog pokreta.
Na jednoj mladi četnik u Foči pod grlom muslimana drži nož i pozira fotografu. Na drugoj tek raskopana masovna grobnica iz koje vire djelovi tijela.
Na trećoj uokvirena kopija izvještaja Pavla Djurišića o pokolju.
Pardon, o oslobađanju.
Izlazim iz "Velike Srbije" i pažnju mi privlači skup na sredini trga. Prilazim da vidim šta se dešava i raspitujem se.
Predizborni skup vlasti, kažu.
"Ostvarili smo našu viziju i naš san", poručuje govornik prosijede grgurave kose i bradice, vidno pripit, ljubeći u svakoj pauzi ruku sveštenika do njega.
"Ovo je novo Berane koje sam vam obećao - naš Dražingrad ", - nastavlja.
"Kada sam vam 30. avgusta 2020. g. rekao da se dogodila sloboda i najavio bolje dane niste mi vjerovali.
Niste mi vjerovali ni kada sam vam rekao da ćemo od Berana napraviti turističku destinaciju.
Sada je naše bivše Berane, naš Dražingrad prepoznatljiv turistički brend za ideološki turizam namijenjen našem, srpskom svetu.
Zato sam insistirao na ekspertskoj Vladi.
Ko bi se a da nije ekspert ovoga dosjetio?
Niko.
Zato očekujem da nam i na ovim izborima date podršku.
Za bolje i etnički čistije Berane i Crnu Goru u srpskom svetu.
Živjela Srbija. Pardon. Crna Gora.
A vi, braćo Bošnjaci, dobrodošli ste u našu Vladu i našu multičetničku, pardon, multietničku Srb.., pardon, Crnu Goru.
Hvala vam moji Dražingradjani.
Evo, neka se obrati i moj zamjenik da i on nešto kaže.
Hvala vam još jednom i živjeli."
Cuga iz flaše dug gutljaj, ljubi ruku svješteniku, saginje se, ljubi pod i ode.
Na binu, praćen aplauzima, izlazi omaleni čovječuljak patkastog hoda.
Njegov govor je kratak ali efektan. Energičan.
"Poštovani gradjani Berana i Crne Gore, samo relaksirano i opušteno.
Ne dozvolite više da vas dijele.
Nećemo dozvoliti da se ugrozi gradjanska Crna Gora i njen evropski put.
Želim samo da vam kažem da ćemo nastaviti obračun sa svima koji su bilo šta ukrali od naroda, bez obzira kojoj partiji pripadaju i da nema nedodirljivih.
Ispitujemo postupak nabavke spomenika Pavlu Đurišiću.
Ako neko bude ukrao i jedan dinar iz ovog posla - uhapsićemo ga.
Mi naša obećanja ispunjavamo, kao što vidite.
Neću više da vas zamaram a i ja imam posla, bila su neka hapšenja u Rožajama i Ulcinju, moram da ih objavim na Tviteru.
Zna li neko šifru za neki wifi"
"Mreža: NOŽ, ŽICA, SREBRENICA a šifra: srebrenica1995, sve malim", - reče neko iz mase.
Ukonektova se na wifi i ode.
Sledećeg govornika nisam mogao gledati.
Dovoljno mi je bilo da vidim njegov cinični, podmukli osmjeh koji pokušava da maskira u pomirljivi, nevini, dječji.
Napuštam skup.
Čuo sam ga kako govori o miru kao naciji, o podjelama na kojima se trideset godina vladalo, o tome da je govoriti o civilizacijskoj neprihvatljivosti da ulica nosi ime osudjenog ratnog zločinca zloupotreba nacionalnih emocoja, da su isto Pavle Đurišić i njegove žrtve, da smo svi jedno, da ...
Na bini sam vidio i jednog Bošnjaka.
Ne mogu da se otmem utisku da je tu služio samo kao dekor srpskom svetu.
Nije govorio i niko ga ništa nije pitao.
Taman po mjeri srpskog sveta, ne smeta a uljepšava sliku koja ide u svijet.
Uzimam automobil i Ulicom Žrtava haških procesa preko mosta Višegradskih četničkih odreda idem do Harema gdje se na muslimanskom mezarju gradi dječji vrtić.
Kosti rahmetlija utovaraju se u kamion komunalnog preduzeća i bacaju na gradsku deponiju.
Na mjestu na kojem je nekada bila džamija sada je dječje igralište.
Pomislih da se dječjom nevinošću želi sakriti nezamisliv zločin.
Ako iko više i zna granicu izmedju zločina i herojstva.
Previše za mene.
Dajem gas i bježim odatle.
Uzimam telefon i zovem prijatelje.
Nešto moramo mijenjati, HITNO! - govorim im jednom po jednom.
MORAMO, - saglasni su svi do jednoga.
Đavo je odnio šalu a donio slobodu.
Slobodu fašizmu.
Nešto moramo mijenjati, ponavljam u sebi.
Ne znam jesam li ovo sanjao ili doživio ali osjećaj da je to dio naše današnjice ostaje u meni i nakon nesumnjivo utvrdjene budnosti.
Sve jedno.
Ako je bio san meni je bila mora.
Naša tragedija je što je nekima san koji žele pretvoriti u javu.
Ovo se mora mijenjati dok nije dockan.
To je ideološka odluka.
(U Dražingradu, 2024)
