Stav

U ime imaginarnog kolektivnog

Srpski svet

Svoje ne damo, tuđe nećemo, ali okreni-obrni, na kraju, sve je ipak naše. Nije čudo da je kleptokratija majka svih srpskih političkih sistema i tajni sadržaj, fil i punjenje svih, inače, ideološki dijametralno suprotnih srpskih država

Srpski svet Foto: Pobjeda
Rajko Radović
Rajko RadovićAutor
PobjedaIzvor

Crnogorci su nam zabili nož u leđa - kao grom iz vedra neba će Velizar, nastavnik srpskog jezika koji to baš i nije. Iz naknadnog razgovora, shvatam to da on, zapravo, radi u nekoj kladionici blizu Raške zato što drugih veza za zaposlenje nije imao. „Kako su to Crnogorci Srbima zabili nož u leđa? pitam ga pomalo lenjo dok zajedno ispijamo jutarnju kafu, jer odgovor i onako unapred znam. To će biti, slutim, ona standardna replika svih Srba koji nisu sasvim sami i onda kada su kao Velizar samciti da samcitiji ne mogu biti i koji sebe onda vazda doživljavaju u prvom licu množine, ne jednine. Oni koji nastupaju kao „mi“ ne kao „ja“, i kao „naši“ od mi, odnosno ono ekstra „mi“ kao više i od nas samih i od onog mi u čisto gramatičkom smislu, oni „mi“ kao viši rod i broj i krv, srpski narod i Srbi po vokaciji kada drugog posla i tako nema, iznose lične stavove u ime imaginarnog kolektiva sa naročitim autoritetom u glasu.

„Pa vidiš šta su nam te komite radile po Cetinju. Ruše nam, bre, ograde manastira, blokiraju nam grad. Eto! A priznali su i Kosovo.“ bez daha će Velizar, a neka luda tama mu mrači plave oči dok se sladi ratlukom. Šećer i bes, idu, primećujem zajedno kao ulje i vatra kod nacionalno ostrašćenih pojedinaca kao on. Ali, onda mu neki očerupani golub, raški lokalac, neko pernato strašilo u niskom letu iznad varoši, koje za sobom izgleda vuče kišne oblake, ispusti pozamšan padobran ptičijeg izmeta pravo na kravatu jarko crvene boje i Velizar zanemi, bled kao fleka koju mu je leteći pacov ostavio na poklon u prolazu. Dok mu čačkalica od ratluka još visi iz ugla usana, on gleda put neba a samo, izgleda, vidi dodatne slojeve svesrpske nepravde u oblacima i nastajanju. I odjednom čovek shvati da je kod Srba zadojenih klicom nacionalizma, i onih Srba, koji kao Velizar, govore samo i ekskluzivno srpski da bi ih ceo svet razumeo, pojam „izdaje“, zapravo, u dosluhu sa nekom alotropskom modifikacijom farse ali u onom izvornom, latinskom smislu te reči.

Latinski pojam farcire označava „punjenje“, odnosno trpanje komičnog materijala kao neke vrste ad hoc fila između drugih važnijih, dramskih sadržaja. U srednjem veku farsa je u Francuskoj bila komični predah između religioznih scena liturgijske drame. Ali kod nas je farsa zadobila, na početku 21. veka, svenarodnu, političku dimenziju. Farsa više nije fil, već je fil postao svaki drugi sadržaj, testo stvari, osnova svega i konačno ishodište svih drugih, prividno dubljih drama i istina. I dok čisti ptičiji izmet razmazujući ga, u stvari, još gore po kravati i kariranom stolnjaku Velizar kao da oseća, odjednom, potrebu da se pravda: „Pazi, nisam ja nacoš, nisam fašista, nisam čak ni četnik. Ja sam nacionalista. Ne dam svoje, tuđe neću!“ Dok to govori seda na sopstveni kišobran i lomi ga na pola. Za trenutak apsurdnost novonastale situacije skoro nameće određenu dozu dodatne empatije za Velizara i dok sitna južno-srbijanska kiša počinje da sipi i rominja iz sivih oblaka koje je dovukao onaj kusi golub mešanac, čovek skoro poželi da mu poveruje na reč, da ga zagrli prosto-srdačno, pokroviteljski i potapše ga po ramenu sportski.

Mogu da razumem Velizarov jad, dane u kladionci sa tim svetlećim brojevima i ljudima blatnjavih nogu i klizavih a krmeljivih očiju, sa lozovima u rukama, i sve te utakmice Premier league na ekranima, sav taj hir boja i usamljenost koja iz svega toga neizbežno proizilazi, izolacija, depresija čak. I shvatam tu vrstu potrebe za identifikacijom sa nečim većim od sebe, sa celom jednom nacijom kao nečim solidnijim i grandioznijim od sebe samog. Ali će onda, naprasno, uča iz kladionice, dok u jednoj ruci prevrće polomljeni kišobran, a vrhovima prstiju druge skuplja grumenje šećera od ratluka razmazujući, u stvari, golubiji izmet još revnosnije po stolu na moje oči sam sebi da skoči u usta. Brzopleto, onako maksimalistički, kao da sa posebnim guštom prežvakava već prežvakane i time uveliko kanibalizovane seljačke truizme za nedovoljno obaveštenog došljaka iz belog sveta, kaže ne samo to da su Crnogorci Srbi već i da su to i Hrvati koji su se samo u međuvremenu pokatoličili. Dok su Bošnjaci bogumili koji su Srbi samo im to niko na vreme nije dojavio pa su zbunjeni kao stado ovaca zalutali u Islam. Srbi su i Slovenci i Makedonci. Dobar deo Rusina i Rusa su Srbi samo pričaju nekim drugim akcentom. A ko su pa Vlasi? Pa Srbi bre, samo preko visoke crne trave i bez pravog obrazovanja. I odjedared Velizarov domaćinski šovinizam koji tuđe neće, a svoje ne da ispada da vidi trećim okom u svemu živom svoje monističko ogledalo. Svoje ne damo, tuđe nećemo, ali okreni-obrni, na kraju, sve je ipak naše. Nije čudo da je kleptokratija majka svih srpskih političkih sistema i tajni sadržaj, fil i punjenje svih, inače, ideološki dijametralno suprotnih srpskih država. Ali odjednom kroz zavesu od kiše Velizarov lik, sa svojom kozijom bradicom i mlohavim podočnjacima, priviđa mi se ne više samo kao lumpenproleterski prosvetni radnik u svesrpskoj nedođiji, već i kao neki čudni distopijski seljak.

Portal Analitika