Širitelji svetosavske magle iz sadašnje vlasti, crkveni glasnogovornici i njima naklonjeni mediji uporno nastavljavju da se ponašaju prema crnogorskoj kulturnoj baštini kao da se ništa nezakonito nije radilo i radi na njoj. Nezakonito je mala riječ, jer se po činjenju ti radovi danas već podvode pod pojam kulturocid nad kulturnom baštinom jednog naroda i države - Crnogoraca i Crne Gore.
Veliku pomoć im, danas to možemo slobodno reći, pružaju i državne institucije zadužene za brigu o crnogorskoj kulturnoj baštini kao i Javni servisi koji bi trebalo da promovišu i rade na očuvanju baštine koju smo naslijedili. Trebalo bi da budu servis svih građana koji bi činjenjem promovisali pozitivne norme ponašanja prema crnogorskoj kulturnoj baštini.
Međutim, svjedočimo evo već trideset godina situaciji da u tim institucijama kao da je neko ugasio svijetlo i zaključao vrata od njih. Barem što se tiče zaštite crnogorske kulturne baštine. Čak naprotiv, te institucije uporno se prave da ne vide količinu devastacija na crnogorskoj kulturnoj baštini i ponavljamo, uporno pokušavaju da se dodvore onima koji te devastacije izvode. Možda ne bi bilo loše i da pređu na platni spisak kod onih čije nezakonite radnje uporno ne vide, ne čuju, i ne bi govorili ništa protiv njih. Primjera je dosta. Najviše na sakralnim objektima.
Kako je od ukupnog broja sakralnih objekata, koji su pod zaštitom kao kulturna dobra, u većini slučajeva vlasnik/držalac, a samim tim i korisnik SPC, susrijećemo se dugi niz godina sa različitim vrstama devastacija, degradacija i devalvacija tih objekata.
Osim što se bave manjim zanatskim radovima u posljednjih desetak godina vrše i arhitektonske izmjene na crkvama i manastirima što urušava status kulturnog dobra a ujedno mijenja i tradicionalne vrijednosti objekata koji su građeni kroz istoriju Crne Gore. Ti objekti su građeni u skromnim uslovima i bez velike kitnjavosti koristeći se materijalima koji su bili dostupni i tipčni za područja u kojima su nastajali.
Ta vrsta arhitekture koja se očitavala na sakralnim objektima neosporno ni po čemu nije podsjećala na stilove kakvi su bili raški, moravski itd... Današnje unošenje bilo kog od tih elemenata devalvira tradicionalni način života u Crnoj Gori i kao što vidimo na djelu unose se s namjerom da potpuno promijene tu tradicionalnu graditeljsku arhitekturu po kojoj je Crna Gora poznata.
Pošto su primjeri bezbrojni, o dosta njih smo već pisali, danas navodimo primjer Crkve Sv. Tekle/Ćekle u Crmnici gdje su radovi na zvoniku imali zaplet u vidu groteske koji najslikovitije ukazuju na nesavjesnost i zloupotrebu vlasnika i korisnika kulturnih dobara.
Rekli bismo kao da ih je režirao Šojić iz popularne TV srije. Bilo bi možda humoristično i groteskno da se nije dešavalo na crnogorskoj kulturnoj baštini.
Naime, neimari su odlučili da na Crkvi Sv. Tekle/Ćekle u Crmnici treba promijeniti zvonik koji je bio predviđen za jedno zvono i da postave zvonik sa tri otvora za tri zvona. Znači da vrate originalni i dodaju još dva.
Nakon “uspješno” izvedenih radova pojavio se problem. Zbog neadekvatne rekonstrukcije originalno zvono nije bilo moguće vratiti u novi, sada izmjenjeni, zvonik, jer ipak je zvonik prvobitno bio predviđen za jedno zvono.
Onda se neko dosjetio da taj problem može da se riješi tako što će dodati betonirani nosač za staro zvono koji će prisloniti uz crkvu. Tako je i bilo. Na fotografiji možete vidjeti betonirani dio koji je dograđen uz crkvu na koji je dodato originalno zvono. Takođe, možete vidjeti i današnji izgled rekonstruisanog zvonika.
Nadležne službe za čuvanje crnogorske kulturne baštine nisu se pitale oko ovih radova. Niti su se miješale u svoj posao. Poslije ovoga može se doći do zaključka da je stručno lice koje je konsultovano oko izrade novog zvonika, kao i nadzorni organ koji je pratio ove radove na crnogorskom kulturnom dobru – Šojić.
