Književni program 37. festivala Grad teatar sinoć je nastavljen gostovanjem Snježane Banović, rediteljke, teatrološkinje, spisateljice i redovne profesorice na odsjeku Produkcije Akademije dramske umjetnosti Sveučilišta u Zagrebu.
Moderator večeri bio je profesor, pisac i producent mr Janko Ljumović koji je kazao da je teatrološki pristup i istraživanje istorije nacionalnog pozorišta Hrvatske bitan element koji Snježana Banović povezuje sa savremenošću.
“Tu onda dolazimo i do tog važnog njenog djelovanja koje jeste aktivističko i javno jer Snježana i kao publicista i kolumnista vrlo javno djeluje u prostoru Hrvatske i regiona. Taj aktivizam i Snježanina veza ne samo unutar akademske zajednice već i u okviru civilnog društva je izuzetno važna. Knjige, studije i tekstovi čiji je autor Snježana Banović sadržajno, inovativno, hrabro i lucidno ulaze u polje pozorišne umjetnosti, teatrologije, studija kulture, kulturne politike i kulture sjećanja”, kazao je Ljumović.
Banović mu je zahvalila na komplimentu, a publici što je u velikom broju posjetila ovo veče, ali i istakla da joj je ovo peti put da boravi u Budvi.
Govoreći o stanju na hrvatskoj teatarskoj sceni ona kaže da je pozorište najviše zavisno od politike u Hrvatskoj, jer su, kako dodaje, Hrvati jako poslušni i pozorište im je kroz razne periode bilo poslušno.
“Tražila sam momente pobune i bilo ih je samo nekoliko, a ta važna se dogodila upravo za vrijeme HNK 1942. godine kada se ta glumačka skupina na čelu sa Vjekom Afrićem pobunila i napustila “Fausta” nakon premijere i rekla “odosmo mi u partizane”. To je meni bilo interesantno, jer sam znala da se tu ipak nešto događalo osim nacističke propagande, odnosno ustaške propagande”, kazala je ona.
Istakla je i da je hrvatsko pozorište izrazito konzervativno.
“Uvijek je bilo konzervativno, ono to ima u svojoj kičmi, voli da bude konzervativno. Kada neko iskorači teško mu je izdržati. Branku Brezovcu nije bilo lako, on je odlučio da bude svoj, da izdrži i da se ne mijenja, imao je podršku ali je potekao iz studentskog pozorišta. Dokaz toj mojoj hipotezi, a zapravo nije ni hipoteza nego istina, jeste hrvatski “Hrvatski Faust”, drama Slobodana Šnajdera. Hrvatsko pozorište nije smoglo snage da u Zagrebu prikaže tu dramu, a ta drama govori o svemu onome o čemu govori moja knjiga. Šnajder je prošao kroz isti research o NDH kao i ja, s tim da je on osamdesetih godina objavio tu dramu, a ja dvijehiljaditih. Za sve ovo vrijeme ta drama još uvijek nije izvedena u Zagrebu. Svuda je bio, ali nakon devedesetih više nije bio. To je strah”, kazala je Banović.
Dodala je kako ima utisak da se uvijek bori te da je niko neće objaviti.
“Ima samo jedan portal, ali moram paziti jer su oni pred ukidanjem jer su previše kritični. Ja sve što radim vučem u nastanak, tražim uzrok svake pojave u hrvatskom pozorištu od kog se zgražavam i onda pišem, ali se moram uvijek vraćati na uzrok, jer smatram da u Hrvatskoj postoji taj veliki pokret nekulture zaborava. Mlađa sam deset godina od Slavenke Drakulić i Dubravke Ugrešić i od svih tih “vještica iz Rija”. Dobila sam otkaz iz HNK tačno deset godina nakon Mire Furlan, ali pošto nisam bila neka zvijezda niti je to bilo vrijeme, onda taj moj otkaz nije odzvonio”, kaže ona.
Dodaje i da nije pustila da ne odzvoni već se borila do kraja sa tim strukturama.
“Prošla sam kroz sva ta iskustva i mene to uopšte ne brine, ja sam skoro došla do penzije i što bih brinula da li ću nešto napisati i hoću li se nekome zamjeriti. Oni svi zamjeraju i kažu “to je ona što piše te svoje knjižuljke”, tako zovu moje knjige. Hajde da vidimo te njihove “knjižuljke” pa da ih uporedimo, makar po stranicama i to je neka analiza”, poručuje ona.
Govoreći o svojoj najnovijoj knjizi, Banović je otkrila da je riječ o ličnoj istoriji grada Zagreba osamdesetih godina prošlog vijeka.
